Marija-Vica Balen

Marija-Vica Balen rođena je (djevojačko prezime: Bevandić) 1910. u Gospiću. Odgojena je u radničkoj, snažno protumonarhistički orijentiranoj obitelji. Kao osamnaestogodišnja gimnazijalka stupila je u KPJ, zbog čega je bila izbačena iz svih srednjih škola u Kraljevini Jugoslaviji te je morala privatno maturirati. I kao studentica Zagrebačkoga sveučilišta te kasnije službenica nastavlja s ilegalnim radom usko surađujući s ondašnjim najistaknutijim komunističkim aktivistima (Radom Končarom, Josipom Krašom, Pavlom Gregorićem, Andrijom Hebrangom i drugima), a 1934. godine bila je jedina žena osuđena u velikom sudskom procesu u Ogulinu s grupom drugih komunista. Od 1935. surađuje s ilegalnim komunističkim listovima i piše za njih (“Odjek”, “Pregled”, “Ženski svijet” i “Seljačka misao”). Do početka Drugoga svjetskog rata nekoliko je puta bila uhićivana i osuđivana na zatvorske kazne, ponajprije zbog nemirenja s šestojanuarskom diktaturom i angažmana na skupljanju “crvene pomoći”.
Godine 1937. udaje se za Šimu Balena, također komunista-ilegalca i uglednog novinara zagrebačkih političkih listova. Dva su joj rada, “O podgorskim ženama i djevojkama” i “O porodu na selu”, 1939. objavljena u drugom svesku znamenite monografije Rudolfa Bićanića Kako živi narod.
Godine 1941. kooptirana je u ilegalni Vojni komitet grada Zagreba. Nakon uhićenja poslije poznate ilegalne akcije kod zagrebačkog Botaničkog vrta pravim je čudom izbjegla likvidaciju. Godine 1942. odlazi u partizane, u Liku, gdje radi u Okružnom odboru AFŽ-a za Liku, a zatim za Kordun. Bila je urednica lista AFŽ-a “Riječ žene” te aktivna u osnivanju i vođenju dječjih domova na oslobođenom teritoriju. Kao novinarka-izvjestiteljica pratila je rad svih zasjedanja ZAVNOH-a i Kongres kulturnih radnika u Topuskom 1944. godine.
Nakon Drugoga svjetskog rata, 1946-1947. bila je dopisnica “Vjesnika” i Tanjuga iz SAD-a.
Zajedno sa suprugom Šimom Balenom pala je u političku nemilost 1948. zbog “slučaja Hebrang” i podrške dugogodišnjem suborcu i vjenčanom kumu te ponovno odležala nekoliko mjeseci u zatvoru, ovaj put komunističkom. Godine 1950. zaposlila se u “Školskoj knjizi” i ondje sve do mirovine radila kao lektorica. Godine 1983. njen će lik i djelo poslužiti Ivanu Supeku kao predložak za središnji ženski lik Truščice u romanu Krunski svjedok protiv Hebranga.
Umrla je 1984. godine ostavivši za sobom rukopis sjećanja na svoj buran život.

Razvrstaj:

Close Menu
×

Cart