Rubén Darío

Rubén Darío rodio se 1867. u Nikaragvi, gdje je i umro 1916. Uz književni bavio se aktivno cijeloga života novinarskim i diplomatskim radom. Već s trinaest godina počinje objavljivati pjesme u lokalnim listovima. Prvu je pjesničku zbirku, Epístolas y poemas (Epistole i pjesme), napisao 1885. te se u njoj već počinje osjećati dah buduće modernističke poetike. Potom odlazi u Čile i započinje buran boemski život koji će ga pratiti do kraja njegovih dana. Ondje će mu 1888. izaći i najslavnija knjiga, prozno-poetska zbirka Azul… (Plavo…). U Španjolskoj pali iskru modernizma, a poslije u New Yorku upoznaje Kubanca Joséa Martíja te čita Poea i Whitmana, koji pak utječu na produbljivanje njegova modernističkog poetskog senzibiliteta. Godine 1893. imenovan je kolumbijskim konzulom u Buenos Airesu. Ondje mu 1896. izlazi pjesnička zbirka, jedna od najpoznatijih, Prosas  profanas (Profane proze). Darío već tada oko sebe okuplja mnoge učenike i pretvara se u rodočelnika nove književnosti. Krajem 1898. ponovno odlazi u Španjolsku, kao izvjestitelj buenosaireskih novina La Nación. Njegovi će članci poslije biti objavljeni u knjizi Espańa contemporánea (Suvremena Španjolska, 1901). Godine 1900. napokon se nastanjuje u sanjanome Parizu, gdje će živjeti do 1908. U to doba objavljuje i pjesničko remek-djelo Cantos de Vida y Esperanza (Pjesme života i nade, 1905). Ali pariške su godine i godine Daríove marginalizacije, oskudice i teškog života. Rubén Darío još je za života zaslužio naziv svehispanskoga pjesnika, te ga dijelom svoje nacionalne književnosti danas jednako smatraju Latinoamerikanci i Španjolci. Po mnogima je Darío najutjecajniji hispanski pjesnik 20. stoljeća. Književna ga kritika jednoglasno drži začetnikom hispanskoga književnog modernizma.

Razvrstaj:

Close Menu
×

Cart