Boro Pavlović (Borivoj), hrvatski književnik i publicist (Slavonska Požega, danas Požega, 27. IV. 1922 – Zagreb, 7. IX. 2001). Diplomirao na Pravnome (1944), a potom i na Filozofskome fakultetu (1949) u Zagrebu. Obavljao je različite referentske i uredničke poslove u časopisu Arhitektura, u Interpublicu, Saponiji, Zagrebačkim mljekarama i Savezu arhitekata Hrvatske. Pjesme je počeo objavljivati u Savremeniku 1940. Izbor iz početnih triju pjesničkih knjiga, nastalih za vrijeme rata, čini okosnicu prve značajnije Pavlovićeve zbirke Poezija (1945). Kao jedan od najproduktivnijih hrvatskih poslijeratnih pjesnika zacrtao je projekt »Enciklopedija poetika«, koji je trebao u trideset zbirki pjesnički prikazati različite društvene sfere. U plodnu i raznovrsnu opusu mijenjao je poetička polazišta, naginjući povremeno nadrealizmu i automatskomu pisanju ili pak konstruktivizmu i ikoničnosti stihovnoga znaka, a s druge je strane takvu praksu nerijetko spajao s idejom o potrošivosti poezije u modernom vremenu te se služio i nepoetskim žargonom, humorom, popularnim izričajem pa i rječnikom promidžbe. Zbirku Novina (1954) tiskao je u formi novinskog izdanja. Kritika Pavlovićevo djelo nerijetko povezuje s Ujevićevim zrelim pjesništvom ili Ivšićevim nadrealizmom, premda mu najaktivnije razdoblje s čak dvadesetak objavljenih zbirki i poema (Mrav, 1952; Traktor, 1952; Vreva, 1953; Srce, 1954; Velesajam, 1955; Jutro u travnju, 1955; Portreti, 1956., i dr.) korespondira s pojavom časopisa Krugovi. Unatoč recentnim izdanjima ranih pjesama (Nepoznate: rane pjesme: /1940–43/, 1997) i njegove esejistike (Ugodna pripovijest: neobuhvatljivi esej, 2003; Album vedrine, 2005) Pavlovićevo književno djelo nije dovoljno valorizirano.