* Podaci se odnose na razdoblje do datuma izlaska autorove knjige koju smo objavili

Isaac Rosa Camacho (Sevilla, 1974) španjolski je pisac koji je, iako pripada mlađem naraštaju književnika, do sad već ostvario zavidan književni uspjeh u svojoj zemlji i u hispanofonom svijetu. Sada se prvi put predstavlja i hrvatskoj čitalačkoj publici, pa ćemo ga najprije ukratko predstaviti.

Na španjolskoj književnoj sceni pojavljuje se vrlo rano, 1997. nagrađenom dramom Adiós muchachos (Zbogom, momci), da bi 2000. objavio roman La malamemoria (Zlosjećanje), kasnije proširen i preimenovan u ¡Otra maldita novela sobre la guerra civil! (Još jedan usrani roman o Građanskom ratu). Tu se već najavljuje književno-intelektualna preokupacija mladog pisca, koji se “drsko” vraća temi koja je u Španjolskoj prežvakana kao i ona o ustašama i partizanima kod nas, ali uvijek izaziva nove naraštaje da je se i sami prime. Rosa temi pristupa s republikanskih, dakle lijevih polazišta, potaknut sve učestalijom pojavom nostalgije prema frankističkom razdoblju. Vrhunac obrade te teme, međutim, Rosa će ostvariti u romanu El vano ayer (Isprazno sutra), koji je 2004, kad je objavljen, bio svojevrsna književna senzacija u hispanskom svijetu, jer je tridesetogodišnjem autoru uručena nagrada Rómulo Gallegos, jedna od najznačajnijih u tom golemom jezičnom području. Isticala se hrabrost mladog autora da se poduhvati teme koja je, čini se, bila rezervirana za autore zrelijih naraštaja. Rosa u tom svom najpoznatijem romanu gradi “priču u hodu”, uobličivši specifičnog misaonog pripovjedača kojem će se vraćati i u sljedećim romanima (primjerice baš u Zemlji straha 2008). Godine 2011. objavio je roman La mano invisible (Nevidljiva ruka), dvije godine potom La habitación oscura (Tamna soba), Feliz final. Pri tome vješto mijenja žanrovske okvire, od realističnih do fantastičnih i ljubavnih, ostajući uvijek vjrran svom spisateljskom glasu.