Louis Dumont (1911-1998), svjetski afirmirani francuski socijalni antropolog, gostujući profesor na Oxford University (početkom 50-ih godina prošlog stoljeća) i direktor École des Hautes Études en Sciences Sociales (u Parizu) (od kraja 1950-ih).

Na početku karijere radio je kao istraživač u pariškome muzeju umjetnosti i narodnih tradicija, posvećujući posebnu pozornost francuskoj narodnoj predaji (primjer je analiza pučkih festivala južne Francuske). Usko je surađivao s Claudeom Levy-Straussom, s kojim je istraživački proputovao Brazil. U Indiju je prvi put otišao 1948, već oboružan bogatim iskustvom znanstvenog istraživanja na terenu, a i poznavanjem brojnih jezika, među ostalim sanskrta, tamilskog i hindskog. Godine 1951, po povratku iz Indije, počeo je držati predavanja na Oxfordskom sveučilištu. Svoja široka gledišta o antropologiji objavio je u udžbeniku Uvod u dvije teorije socijalne antropologije iz 1971.

U istom duhu slijedi i njegova studija Essais sur l’individualisme: Une perspective anthropologique sur l’idéologie moderne (Eseji o individualizmu: antropološki pogled na modernu ideologiju, 1983).

Glavni su elementi njegove istraživačke metodologije ideologija (kao više ili manje unificiran skup ideja i vrijednosti) i struktura (binarne opreke – moderno nasuprot tradicionalnome, holizam nasuprot individualizmu, hijerarhija nasuprot jednakosti, čistoća nasuprot zagađenosti, status nasuprot moći itd.).

Ideologiju kasti proučava na osnovi indologije i pretpostavke o jedinstvu indijske civilizacije. Prema njegovu sudu, ideologija upućuje na više ili manje unificiran skup ideja i vrijednosti. Indijska civilizacija specifična je ideologija čije su sastavnice binarno oprečne zapadnima – moderno je stavljeno nasuprot tradicionalnome, holizam nasuprot individualizmu, hijerarhija nasuprot jednakosti, čistoća nasuprot zagađenosti, status nasuprot moći itd. Te su opreke osnova za komparacije na razini globalne ideologije unutar specifične ideologije kastinskog sustava. U Dumontovim proučavanjima kasti središnje mjesto zauzima pojam hijerarhije, koja obuhvaća opreku između čistog i nečistog, što određuje i njezinu dijalektiku. Povrh toga upućuje i na odnos obuhvaćanja i obuhvaćenosti. U kastinskom sustavu načelo čistoće obuhvaća ono što je nečisto.