Luis Martín-Santos rođen je 1924. u Laracheu u Maroku gdje mu je otac radio kao vojni liječnik u vrijeme posljednjih trzaja španjolskoga kolonijalnoga gospodstva. Zarana se s obitelji seli u baskijski San Sebastián, a u Salamanci studira medicinu. U Madridu je pak doktorirao i specijalizirao kirurgiju koncem četrdesetih. Poslije će ga interesi ipak udaljiti od kirurgije i odvesti ka psihijatriji i psihoanalizi, a svoje znanje o njima produbljivat će na stručnim boravcima u Njemačkoj. Dva spomenuta profesionalna područja udružena s filozofskim preokupacijama urodit će dvjema originalnim knjigama znanstvenika Martín-Santosa u kojima u filozofskom ključu nastoji shvatiti bolest razvijajući vlastiti koncept egzistencijalne psihoanalize.

U studentskim godinama čest je gost kavana, poput legendarne Gijón, u kojima se odvija buran književni i intelektualni život. Ondje će upoznati pisce poput Juana Beneta, Rafaela Sáncheza Ferlosija i Carmen Maitín Gaite, koji će oblikovati španjolsku književnost druge polovice stoljeća. S nekima će od njih zbog “studentskih nemira” odnosno prijetnje koju su predstavljali za službeni režim provesti više noći u zatvoru. Bit će u svemu četiri puta priveden, s jednim dužim četveromjesečnim boravkom. Sve to ne čudi imamo li na umu političku projekciju autorova života: bio je naime jedan od vođa španjolskih socijalista.
Martín-Santos okušao se i u drugim žanrovima, pisao je i objavljivao poeziju, prihvativši se mnogih tradicionalnih formi poput soneta, i kratku prozu. Nakon Vremena tišine (Tiempo de silencio) pisao je i nastavak, Vrijeme uništenja (Tiempo de destrucción), koji, nedovršen i posthumno objavljen, nije ostvario slavu prethodnika. Automobilska nesreća 1964. prekinut će život nadarenog pisca i angažiranog intelektualca. Godine 1970. posthumno je objavljena i zbirka njegovih kratkih proza naslovljena Poučne priče (Apólogos).