Miroslav Šicel, hrvatski književni povjesničar (Varaždin, 16. VIII. 1926 – Zagreb, 25. XI. 2011). Diplomirao jugoslavistiku i rusistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1962. doktorirao tezom o Franji Horvatu Kišu. Predavao je noviju hrvatsku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu od 1957. do odlaska u mirovinu 1996. Od 1997. bio je redoviti član HAZU. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo 2006. U proučavanju novije hrvatske književnosti najviše se naslanjao na Barčev tradicionalni sociološki pristup unutar kojega se književni tekst istražuje u odnosu prema društveno-povijesnom kontekstu koji ga određuje. Napisao je niz monografskih studija o hrvatskim književnicima (Matoš, 1966; Gjalski, 1984; Kovačić, 1984; Rikard Jorgovanić, 1990), uknjižio mnogobrojne analize i interpretacije (Stvaraoci i razdoblja u novijoj hrvatskoj književnosti, 1971; Osmišljavanja, 1987; Ogledi iz hrvatske književnosti, 1990; Pisci i kritičari, 2003) te uredio nekoliko antologija (Programi i manifesti u hrvatskoj književnosti, 1972; Antologija hrvatske kratke priče, 2001; Antologija hrvatskog književnog eseja XX. stoljeća, 2002; Hrvatski književni retrovizor, 2011). Osobito je značajan kao autor povijesnih sinteza hrvatske književnosti (Pregled novije hrvatske književnosti, 1966; Književnost moderne, 1978; Hrvatska književnost, 1982; Hrvatska književnost 19. i 20. stoljeća, 1997; Povijest hrvatske književnosti, I–V, 2004–09).