Opis

Pred nama su memoarska sjećanja dosljedne komunistkinje Marije-Vice Balen (1910-1984), ali i ispovjedna proza žrtve poratnih komunističkih obračuna koja pred zamišljenom porotom “povijesne pravde” želi obraniti smisao svog života – životnu borbu “stopostotne idealistkinje nošene vizijom o jednom novom, ljepšem društvu slobodnih i ravnopravnih ljudi”. Dočim je u redovima antifašističkog pokreta smatrala kako je ni jedan rizik, čak ni dovođenje u smrtnu opasnost sebe i svoje troje djece ne smije pokolebati u “svetoj dužnosti prema svom narodu i svojoj zemlji u najdramatičnijim časovima njihove novije povijesti”, tijekom montiranog procesa protiv Andrije Hebranga ostala je zatečena lakoćom s kojom se nova nomenklatura, na način perfidnoga staljinističkog antistaljinizma, rješava svih nepoćudnih “elemenata” i traži slijepu boljševičku poslušnost. Priklonivši se suprugu Šimi Balenu, koji se u ljeto 1948. izjasnio protiv Hebrangova uhićenja, Marija-Vica potpisala je rješenje o svojoj simboličkoj smrti u novom sustavu vrijednosti.
[…]
Umjesto da je socijalistička historiografija slavi kao romantičnu heroinu pokreta koja je sa šesnaest godina ušla u Partiju daleke 1928. godine, koju su nedugo zatim izbacili iz gospićke gimnazije zbog protudržavnog djelovanja a na Okružni sud u Ogulinu vodili vezanu lancima, ponosno uzdignute glave, kao lijepu i okretnu gerilku koja je u okupiranom Zagrebu prenosila trotil-eksploziv u dječjim kolicima s kćerkom u njima, Marija Bevandić-Balen nakon 1949. godine ne postoji za socijalističke povjesničare i leksikografe. Tek 1983. poslužit će Ivanu Supeku kao predložak za središnji ženski lik Truščice u romanu Krunski svjedok protiv Hebranga.
[…]
Zgrožena inflacijom poluistina, fabriciranih svjedočenja i izvrtanjem činjenica iz prošlosti početkom 1980-ih, Marija-Vica Balen želi iznijeti što više podataka, osobnih imena i sudbina, pa tako detaljno opisuje veliki primorski proces protiv 130 komunista pred sudom u Ogulinu 1934, među kojima je bila jedina žena osuđena na osam mjeseci zatvora, približava nam aktere ilegalnoga komunističkog rada u Zagrebu od 1933. do 1942, opisuje aktivnosti lijevih intelektualaca i pokretanje naprednih tiskovina, organizirano naoružavanje komunista i prve gerilske akcije (napad na ustašku vojnicu kod Botaničkog vrta, diverzija u Glavnoj pošti), tijek četvrte ofenzive u Lici i Gorskom kotaru te organiziranje novih vlasti, kulturnih i propagandnih aktivnosti, posebice ženskog tiska, na oslobođenim područjima. O drugim historijskim momentima memoristica je saznavala iz prve ruke, razmjenjujući iskustva s članovima obitelji ili Šimom Balenom: o svibanjskim žrtvama u Senju 1937, kad je izgubila brata Nikolu, o djelovanju “crvenog sveučilišta” u vodećim starojugoslavenskim kazamatima, o predratnom ilegalnom pokretu i budućim kerestinečkim žrtvama, o ustaškim prijekim sudovima, o diverzantskim akcijama i partizanskim ofenzivama, o Đilasovim objedama protiv Andrije Hebranga i “bulumente” oko ZAVNOH-a, o montiranom procesu protiv Hebranga, o poratnom progonu lažnih i pravih informbiroovaca itd.

iz pogovora Renate Jambrešić Kirin

O AUTORICI:

Marija-Vica Balen rođena je (djevojačko prezime: Bevandić) 1910. u Gospiću. Odgojena je u radničkoj, snažno protumonarhistički orijentiranoj obitelji. Brata Nikolu mučki su ubili starojugoslavenski žandari u Senju početkom svibnja 1937. godine u poznatom pokolju gospićke omladine (tzv. “senjske žrtve”).
Već kao šesnaestogodišnja gimnazijalka stupila je u KPJ, zbog čega je bila izbačena iz svih srednjih škola u Kraljevini Jugoslaviji te je morala privatno maturirati. I kao studentica Zagrebačkoga sveučilišta te kasnije službenica nastavlja s ilegalnim radom usko surađujući s ondašnjim najistaknutijim komunističkim aktivistima (Radom Končarom, Josipom Krašom, Pavlom Gregorićem, Andrijom Hebrangom i drugima), a 1934. godine bila je jedina žena osuđena u velikom sudskom procesu u Ogulinu s grupom drugih komunista. Od 1935. surađuje s ilegalnim komunističkim listovima i piše za njih (“Odjek”, “Pregled”, “Ženski svijet” i “Seljačka misao”). Do početka Drugoga svjetskog rata nekoliko je puta bila uhićivana i osuđivana na zatvorske kazne, ponajprije zbog nemirenja s šestojanuarskom diktaturom i angažmana na skupljanju “crvene pomoći”.
Godine 1937. udaje se za Šimu Balena, također komunista-ilegalca i uglednog novinara zagrebačkih političkih listova.
Dva su joj rada, “O podgorskim ženama i djevojkama” i “O porodu na selu”, 1939. objavljena u drugom svesku znamenite monografije Rudolfa Bićanića Kako živi narod. Godine 1941. kooptirana je u ilegalni Vojni komitet grada Zagreba. Nakon uhićenja poslijepoznate ilegalne akcije kod zagrebačkog Botaničkog vrta pravim je čudom izbjegla likvidaciju. Godine 1942. odlazi u partizane, u Liku, gdje radi u Okružnom odboru AFŽ-a za Liku, a zatim za Kordun. Bila je urednica lista AFŽ-a “Riječ žene” te aktivna u osnivanju i vođenju dječjih domova na oslobođenom teritoriju. Kao novinarka-izvjestiteljica pratila je rad svih zasjedanja ZAVNOH-a i Kongres kulturnih radnika u Topuskom 1944. godine.
Nakon Drugoga svjetskog rata, 1946-1947. bila je dopisnica “Vjesnika” i Tanjuga iz SAD-a.
Zajedno sa suprugom Šimom Balenom pala je u političku nemilost 1948. zbog “slučaja Hebrang” i podrške dugogodišnjem suborcu i vjenčanom kumu te ponovno odležala nekoliko mjeseci u zatvoru, ovaj put komunističkom.
Godine 1950. zaposlila se u “Školskoj knjizi” i ondje sve do mirovine radila kao lektorica.
Godine 1983. njen će lik i djelo poslužiti Ivanu Supeku kao predložak za središnji ženski lik Truščice u romanu Krunski svjedok protiv Hebranga. Umrla je 1984. godine ostavivši za sobom rukopis sjećanja na svoj život žene-revolucionarke.