Opis

Knjiga Charles Bovary, seoski liječnik (1978), posljednja knjiga Jeana Améryja, koju je sam opisao kao svoje “najnapetije” i “najležernije” djelo, jedan je od najneobičnijih projekata u dvadesetostoljetnoj književnosti: radi se o rehabilitaciji Charlesa Bovaryja, tipičnog rogonje, otužnog i smiješnog supruga gospođe Bovary. Knjiga je strukturirana kao svojevrstan “roman-esej”, u kojem poglavlja žanrovski osciliraju između romaneskne fikcije i književne kritike, što u konačnici podastire izvanredan primjer takozvane “kreativne ne-fikcije”. Vodeći dijalog s književnim likom, autor analizira, prema vlastitu sudu problematičan, Flaubertov portret Charlesa Bovaryja, ne bi li obranio društvenu i estetsku čast nepriznatoga pojedinca, građanskog subjekta. Povrh toga, Améry osuđuje trik književne fikcije koji se sastoji od prenaglašavanja okrutnosti radi utapanja u patosu, anticipirajući tako trend koji u današnje vrijeme uvelike prevladava. Djelo u konačnici čitatelju pruža kombiniran užitak književnog uranjanja u svijet Gospođe Bovary i kritičkog promišljanja vlastitog individualiteta i njegovog mjesta i tretmana u modernoj literaturi.

Jean Améry (pravo ime Hans Maier, 1912–1978), austrijski esejist.
Rođen je u svjetovnoj židovskoj obitelji. Djetinjstvo je proveo u provinciji zapadne Austrije, u Beču je studirao filozofiju i književnost, kretao se u književnim krugovima te radio kao knjižar. Nakon pripojenja Austrije Njemačkoj 1938. izbjegao je u Francusku, a 1941. u Belgiju, gdje se priključio tamošnjemu pokretu otpora. U srpnju 1943., radi širenja antinacističke propagande, uhitio ga je Gestapo. Zatočen je u Breendonku, mučen, potom sproveden u koncentracijski logor Auschwitz, gdje je proveo godinu dana. Iz toga je logora premješten u Buchenwald, a zatim i u Bergen-Belsen, gdje je 1945. oslobođen. Kako bi naglasio otpor spram njemačke kulture te simboličko priklanjanje francuskoj, izabrao je 1950-ih pseudonim francuskoga prizvuka. Nakon pisanja kulturoloških članaka za švicarske novine i listove, što su već zarana sabrani u knjigama (Karijere i predvodnici: portreti znamenitih suvremenika – Karrieren und Köpfe: Bildnisse berühmter Zeitgenossen, 1955; Tinejdžerske zvijezde: idoli našega vremena – Teenager Stars: Idole unserer Zeit, 1960; Čari jazza: portreti znamenitih jazz-glazbenika – Im Banne des Jazz: Bildnisse großer Jazz-Musiker, 1961., i dr.), objavio je 1966. zbirku eseja S onu stranu krivnje i zadovoljštine: pokušaji prevladavanja svladanog čovjeka (Jenseits von Schuld und Sühne: Bewältigungsversuche eines Überwältigten), jedno od najutjecajnijih djela o promišljanju iskustva logorske egzistencije. Nepovratno izgubivši “povjerenje u svijet”, koncentracijski logor smatrao je suštinom svoje kasnije egzistencije. Pritom njegovo pisanje, u kojem zahtijeva da žrtva postane subjekt svoje vlastite povijesti, valja promatrati kao nužan, ali dokraja nemoguć pokušaj povrata razvlaštene vlastitosti. U tome svjetlu može se čitati i djelo Dići ruku na sebe: diskurs o slobodnoj smrti (Hand an sich Legen: Diskurs über den Freitod, 1976), objavljeno dvije godine prije njegova samoubojstva u salzburškome hotelu.
Ostala važnija djela: Gerhart Hauptmann: vječni Nijemac (Gerhart Hauptmann: Der ewige Deutsche, 1963), O starenju: revolt i rezignacija (Über das Altern: Revolte und Resignation, 1968), Charles Bovary, seoski liječnik (Charles Bovary, Landartz, 1978) i dr.

Pročitaj početak knjige