Opis

Jedva da je prošlo par godina od uglednog zborničkog nagovještaja (Čovjek, prostor, vrijeme, urednica Žive Benčić i Dunje Fališevac) da će se u hrvatskoj znanosti o književnosti naći snaga starijeg i srednjeg naraštaja koje bi se mogle aktivno uključiti u živo polje književne antropologije – a već se javljaju najmlađi stručnjaci poput Lea Rafolta da tome razmjerno nedavno konsolidiranom interdisciplinarnom području doprinesu svježim i opsežnim raspravama. Posrijedi je naime iznimno zahtjevna metodologija, koja iziskuje dobro snalaženje u tako različitim odvojcima suvremene teorije kao što su teorija književnosti, folkloristika, etnologija i kulturna antropologija – metodologija, osim toga, koju upravo njezin hibridni karakter neprekidno nagoni na oštro i neumoljivo samo-propitivanje. Susret s Drugim iz naslova Rafoltove knjige neće dakle biti samo “tematski” susret s kulturnom drugošću kojoj će autor posvetiti dobar dio svojih studija – “čovjekov” susret sa ženskošću, seksualnim alteritetima, strancima, posebice Židovima, ubojicama, životinjama, čudovišnošću i tjelesnom izobličenošću, pa tako i susret eurocentričnog subjekta s drugim kulturama, nego jednako tako i susret književnosti kao Drugosti “zbilje” s onim što se iz perspektive njezine umjetničke autonomije može doimati kao njezino Drugo – sve ono naime što je “onkraj” granica književnog teksta – ali isto tako i susret tradicionalno obrazovana filologa s njegovim disciplinarnim Drugim, s mnogoobličjem diskurzivnih praksi što okružuju književni tekst konkurentnim, a katkada i znakovito sukladnim reprezentacijskim ponudama slikovlja kojima intenzivno barata i književnost. Ova se knjiga u kontekstu suvremene književnoznanstvene produkcije u Hrvatskoj izdvaja upravo po tome trostrukome rasteru, te je, kao i autorova prethodna studija o hrvatskoj ranonovovjekovnoj tragediji, znak znatno izmijenjena i uzdignuta standarda poimanja književnoznanstvenoga posla u hrvatskoj akademskoj znanosti uopće.
Lada Čale Feldman

Konceptualizirana supstancija književne građe u Rafoltovim se tekstovima vrti oko ključnih riječi kulturne antropologije: ideologija, identitet, drugi, tijelo. Problemsko-predmetni spektar knjige, odnosno koloplet građe i onog što se u njoj tražilo, mogao bi se, shematski pojednostavljeno, ovako sistematizirati: politička aluzivnost (Nalješković, Držić, Ivšić), konstruiranje vlastitog identiteta/autopredodžbe (Vojnović), konstruiranje drugosti/heteropredodžbe (Držić, Kosor), transkulturalnost (Ivšić), tjelesno/bestijalno/nagonsko (Vetranović, Držić, Lukarević Burina, Gučetić Bendevišević, Ivanac). Tradicionalna znanost o književnosti koja je svoj vrhunac dosegla sredinom prošlog stoljeća, a u domaćoj se praksi održala do 1990-ih, uvijek je bila skeptična prema tematsko-problemskim interesima koji na prvi pogled zadiru u domene drugih disciplina, ponajprije psihologije, sociologije i političke znanosti. Danas se preko tih “konzervativnih” primjedbi, pod spasonosnom krilaticom transdisciplinarnosti, često olako prelazi. Knjiga Lea Rafolta pokazuje da kompromis nije nemoguć. I premda su njegovi tekstovi zasigurno izrasli iz njegova osobnog interesa (ili interesa njegova vremena) za prije spomenute antropološke kategorije, literarnost građe nije zanemarena. Štoviše, Rafolt se uvijek najprije pita u kolikoj je mjeri književnim tekstom predočeni svijet izrastao na pretpostavkama normativnih ili povijesnih poetika, književne tradicije, žanrovskih konvencija. Stoga u mogućem inventaru ključnih riječi njegove knjige, pored spomenutih književnika i njihovih djela te kulturnoantropoloških pojmova, stoje i poetološki termini poput: komedija, farsa, tragedija, neoplatonizam, groteskno, senekijansko, alegorija, pastorala, avangarda, nō–teatar, teatar apsurda i sl. Takav spoj tradicionalnih književnopovijesnih i poetoloških znanja s poznavanjem suvremenih književnih i kulturnih teorija (donedavno rijedak u domaćoj književnoznanstvenoj praksi) najbolji je odgovor na skeptično pitanje: je li moguća književna antropologija? Uz potvrdan odgovor, Rafoltova knjiga (u)zorno pokazuje i kakvim bi plodovima takva paradigma trebala rađati.
Davor Dukić