Opis

S obzirom da je riječ o nekoj vrsti spomena na prerano i davno preminula pjesnika, izbor iz Cvetnićeve lirike uključio je gotovo sve što je pjesnik ostavio za sobom: 55 pjesama i 1 sonetni vijenac. U središtu Cvetnićevih lirskih interesa dvije su tradicionalne pjesničke teme – ljubav prema ženi i priroda, pri čemu je prva tema karakteristična za, uvjetno govoreći, početno razdoblje Cvetnićeva stvaralaštva (kraj 1930-ih i sam početak 1940-ih), a druga – za kasnije razdoblje (1942 – 1944). Vjerojatno najljepše i najzrelije Cvetnićeve pjesme idu u red pejzažnih. Nekoliko bi se pjesama, na primjer, moglo ujediniti u svojevrstan ciklus o vodi. Voda kao mogućnost zacjeljenja, kao utočište zelenila i mladosti, kao pradavno vrijeme, uspavanka, umirena crta na obzoru, kao slika početka i kraja – vječnoga životnoga kruga. Cvetnić je majstor pejzažnih ugođaja – bilo da je riječ o slikanju predvečerja, noći ili srpanjskoga popodneva. Isto su tako važne pjesme koje upućuju na stanja i proživljavanja lirskoga subjekta. Ovdje valja istaknuti da je Cvetnićevo lirsko Ja ranjivo, suptilno, dano i diskretnim (nenapadnim) tonovima te je obično uklopljeno u kakav krajobraz ili kakvo lirsko događanje (veslanje niz rijeku, skok s mosta, susret sa splavarima). Također valja reći da je Cvetnić i majstor forme. Mnoge su njegove pjesme – soneti, a osobitō, možda čak i središnje, mjesto u njegovu lirskome opusu pripada sonetnomu vijencu, u kojem je dana sva paleta Cvetnićevih lirskih ugođaja – od čežnje, radosti, trijeznosti i zanosa do strasti, muke i boli, “trnja jave” i prkosa.
U pogovoru zbirci njen urednik Josip Užarević zaključuje: “Poezija je za Cvetnića bila životni projekt, tj. temeljno stanje njegove svijesti i osnovni duhovni sadržaj njegova života. Nema nikakve dvojbe da bi Cvetnićev daljnji razvitak, da ga je doživio, tekao u pravcu potpune stvaralačke zrelosti i da bi njegovo djelo, i u kvalitativnome i u kvantitativnome smislu, u hrvatskome književnome prostoru (od)igralo važnu ulogu u razdoblju poslije Drugoga svjetskoga rata.”
Za ilustraciju Cvetnićeva pjesničkog umijeća ovdje donosimo jednu njegovu pjesmu:

VJEČNA VODA
Evo me k tebi, vodo roditeljko.
Isperi taloge raspalih ispraznih dana.
Smrskana mi je radost
i mladost je knutom nemilosrdnih godina
do kosti bičevana.

Prožmi sve suhe skorile ožiljke.
Besprekidno se rađaš iz plodnih podzemnih žila,
i miris ti je vječno mlad.
A ja tako želim draganje smirenih ruku
tvoga zelenila.

Razastri pelene tvome velikom sinu
i daj da položi u njih svoje žigosano čelo.
Počinut će slatko
u toj hladnoj postelji
golo, izranjeno tijelo.

Jer ti me poznaš – ja sam od onog života
koji posta u tebi u pradavno vrijeme.
I vazda, kad staru uspavanku šumiš,
svi glasovi svijeta, sve glazbe, sve riječi
pred tvojim pjevom zanijeme.

Primi me, primi u studeno krilo.
Prelij mi vjeđe, spržene strahotom,
blagom svjetlošću mira – i tvoje
spokojno disanje ispunit će snova
otrovane grudi životom.

Obnovit ću se iskonskim izvorom,
upiti zakone bitka iz daha zemaljskog soka.
I stopljen sa slikom svijeta
teći koritom, sve širi, sve dublji
do ušća na kraju toka.

I onda mirovati na obzorju
u ravnoj crti, slijep za tmine i sjaj.

U vječnoj mijeni prostorom kružiti
i biti početak i kraj.

jan. 1943.