Opis

“Šutnja kod nas počinje s rođenjem i uči se kao obiteljski jezik, kao što se drugdje počinje s govorom. Naučiti govoriti kod nas je uvijek značilo naučiti šutjeti, zapravo naučiti prešućivati. Od slušanja do prisluškivanja nije bilo daleko. Naznačiti ili prešutjeti, upravo toliko da je dostajalo za klevetu ili glasinu, u tome smo bili izvježbani.”

Ludwigova soba kompleksno je sazdan uznemirujući roman u kojemu se sve vrti oko kuće pokraj jezera koju je nakon ujnine smrti naslijedio glavni lik Kurt Weber, pripovjedač u romanu.
Priča je naizgled banalna: otvorivši vrata naslijeđene kuće, on istovremeno otvara vrata njezine tajnovite povijesti,  iz koje se – kao kod Kafke ili Becketta – više ne može izići. Kad jednog dana u kuću uđe nepoznata starica i zatvori se u jednu od soba, takozvanu Ludwigovu sobu, Kurt biva neumoljivo uvučen u koloplet sjećanja. Tko je Ludwig i što se dogodilo u toj kući?
Naslijeđena kuća sa svojim sobama krije u sebi kojekakve zagonetke, u njoj se događaju čudnovate nadrealističke pojave (kiša koje nema nigdje drugdje, krv koja kaplje iz svih slavina…), kuća svoga vlasnika pohodi u obliku bizarnih snova i nerazjašnjenih pitanja na koja može odgovoriti jedino prošlost. Zbog čega njeni bivši stanari, obuzeti samoubilačkim mislima, neprestance bježe od drugih i od samih sebe?
Na temelju krhotina sjećanja, uz pomoć promatranja i dijaloga, koristeći se turobno lijepim jezikom u kojemu ima filigranski ugođenih registara ljubavne čežnje, autor nas suočava s poviješću kuće i sudbinama njenih žitelja, što za sobom povlači tjeskobno bavljenje krivnjom koja seže u mutno doba nacističkog bezumlja i poslijeratne austrijske šutnje s beskrupuloznim zataškavanjem pod krinkom obnove koja, nažalost, ne znači i novi početak.
Impresivan roman o depresivnom.