Opis

“Šutnja kod nas počinje s rođenjem i uči se kao obiteljski jezik, kao što se drugdje počinje s govorom. Naučiti govoriti kod nas je uvijek značilo naučiti šutjeti, zapravo naučiti prešućivati. Od slušanja do prisluškivanja nije bilo daleko. Naznačiti ili prešutjeti, upravo toliko da je dostajalo za klevetu ili glasinu, u tome smo bili izvježbani.”

Ludwigova soba kompleksno je sazdan uznemirujući roman u kojemu se sve vrti oko kuće pokraj jezera koju je nakon ujnine smrti naslijedio glavni lik Kurt Weber, pripovjedač u romanu.
Priča je naizgled banalna: otvorivši vrata naslijeđene kuće, on istovremeno otvara vrata njezine tajnovite povijesti,  iz koje se – kao kod Kafke ili Becketta – više ne može izići. Kad jednog dana u kuću uđe nepoznata starica i zatvori se u jednu od soba, takozvanu Ludwigovu sobu, Kurt biva neumoljivo uvučen u koloplet sjećanja. Tko je Ludwig i što se dogodilo u toj kući?
Naslijeđena kuća sa svojim sobama krije u sebi kojekakve zagonetke, u njoj se događaju čudnovate nadrealističke pojave (kiša koje nema nigdje drugdje, krv koja kaplje iz svih slavina…), kuća svoga vlasnika pohodi u obliku bizarnih snova i nerazjašnjenih pitanja na koja može odgovoriti jedino prošlost. Zbog čega njeni bivši stanari, obuzeti samoubilačkim mislima, neprestance bježe od drugih i od samih sebe?
Na temelju krhotina sjećanja, uz pomoć promatranja i dijaloga, koristeći se turobno lijepim jezikom u kojemu ima filigranski ugođenih registara ljubavne čežnje, autor nas suočava s poviješću kuće i sudbinama njenih žitelja, što za sobom povlači tjeskobno bavljenje krivnjom koja seže u mutno doba nacističkog bezumlja i poslijeratne austrijske šutnje s beskrupuloznim zataškavanjem pod krinkom obnove koja, nažalost, ne znači i novi početak.
Impresivan roman o depresivnom.

Alois Hotschnig (Berg im Drautal – Koruška, 1959) skrenuo je na sebe pozornost austrijske književne javnosti pripovijetkom Izlaz (Aus, 1989). Godinu dana kasnije uslijedila je pripovijest Neka vrsta sreće (Eine Art Glück), a 1992. najprije mu je u okviru prestižnog književnog natjecanja Ingeborg Bachmann u Klagenfurtu dodijeljena nagrada savezne zemlje Koruške, a ubrzo potom za prvi roman Leonardove ruke (Leonardos Hände, 1992) i ugledna njemačka nagrada Anna Seghers. Autor je kazališnog komada Odrješenje (Absolution), koji je praizveden 1994. godine, romana Ludwigova soba (Ludwigs Zimmer, 2000), prozne zbirke Djecu to nije smirilo (Die Kinder beruhigte das nicht, 2006) i zbirke kratkih priča Sjedeći se bolje bježi (Im Sitzen läuft es sich besser davon, 2009).
Za svoj književni rad dobio je niz regionalnih, nacionalnih i međunarodnih nagrada kao što su nagrada Italo Svevo (2002), zatim Erich Fried (2008), ugledna nagrada austrijskih industrijalaca Anton Wildgans (2009), te netom utemeljena koruška književna nagrada Gert Jonke (2011).