Opis

Ilja Stogoff, najbolje što vam se može dogoditi u ruskoj književnosti poslije Tolstoja, nije tu da vam ubije vrijeme, nego da vas odvede na dalek put u Taškent, Samarkand, Buharu, Termez, Južno-Sahalinsk, Čitu, Irkutsk, Novosibirsk, Krim – zato što je takav bio njegov put kući. I vama će pomoći da se nađete tamo gdje biste trebali biti – ako tražite put kući i ne bavite se ubijanjem vremena.
Najon “Trinaest mjeseci”i “Mačo ne plaču”ovo je njegov treći na hrvatski preveden roman – začudan, pustolovan, zabavan, ali istodobno opojniji od černjaške i votke, mudriji od zagonetnih djelatnosti burjatskog dacana, velikodušniji od kršćanske blagohotnosti i fucking otrežnjujući ako mislite da se možete spasiti truljenjem u samozavaravanju da vam je život dobar.
Roman “mASIAfucker” objavljen je 2002. godine i nominiran za prestižnu nagradu “Nacionalni bestseller” (ili u žargonu “Nacbest”). Kritika je bila oduševljena, neki su čak tvrdili da će Stogoff, ne dobije li Nobelovu nagradu, svakako zaslužiti spomenik u rodnom gradu. Ovo djelo, napisano u stilu “pesimističnog realizma”, mnoge je ozbiljne kritičare navelo na usporedbu s remek-djelima Venedikta Jerofejeva i Josifa Brodskog, dok se čudnim naslovom nije bavio nitko. Piscu je tek nedavno neki novinar postavio pitanje što zapravo znači “mASIAfucker”. “Ne znam – odgovorio je Stogoff – tu riječ čuo sam od jednog tipa kojemu je to bila poštapalica. Mislim da ni on ne zna što bi to bilo.”
Ovo djelo neobična i naoko provokativnoga naslova zapravo su lirski zapisi o Dalekom Istoku i prvim godinama postsovjetske stvarnosti jednog od najpopularnijih ruskih pisaca mlađe generacije. Poštovatelji tog neobičnog ruskog pisca, dominikanca po svjetonazoru i ponašanju, zasigurno neće biti razočarani: nije riječ o prilogu trenutno vrlo popularnomu “smeću” (odnosno pomodnije rečeno “trashu”) ruske književnosti, literaturi koja je izgubila dušu u nametljivom dodvoravanju Zapadu, nego putopisu koji se svjesno prelio preko svojih žanrovskih rubova i pretvorio u nešto drugo, mnogo složenije od običnoga nadahnutog zapisivanja zemljopisnih dojmova.

Ukoliko su Stogoffova djela doslovno prepisivanje stvarnosti (što podjednako ističu i kritika ali i sam autor), onda je mASIAfucker dokumentarni zapis stanja propasti civilizacije iza koje nije ostao nijedan oblik humanog življenja.
Tonči Valentić, Vijenac
http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac315.nsf/AllWebDocs/knji6

Ovdje imate pred svojim ravnodušnim, indolentnim njuškama jednog od najboljih ruskih, ne zaprešićkih, babogredskih, nego RUSKIH pisaca… Stogoff povećava i smanjuje dimenzije svega s čime dođe u kontakt, i nekako, a to je tajna dobrih, zapravo odličnih pisaca, tim rastezanjima izvrgava istovremeno i vaš mozak.
Dario Grgić, Glas Slavonije