Opis

Knjiga obrađuje specifičan segment tragediografskog korpusa: dubrovačku ranonovovjekovnu tragediju. Autor analizira sve sačuvane dubrovačke tragedije – Hekubu Marina Držića, Elektru Dominka Zlatarića, Dalidu Saba Gučetića Bendeviševića, Atamanate Frana Lukarevića Burine, Jokastu Miha Bunića Babulinovića, Leona filozofa Ivana Gučetića mlađeg, Svetu Venefridu Bartola Kašića, Isukrsta sudca Josipa Betondića i Merope Ivana Franatice Sorkočevića – u rasponu od renesansnih početaka u 16. stoljeću sve do zamiranja dubrovačke tragediografije u drugoj polovici 18. stoljeća. Pritom se pozabavio i poetičkoestetičkom problematikom određenja i razumijevanja tragedije kao i pitanjem odnosa toga žanra prema bliskim mu dramskim žanrovima, prije svega prema tragikomediji, melodrami ili libretističkoj drami. Osvjetljujući tragediografski korpus iz vizure ranonovovjekovne tipologije tragedije (klasično-aristotelovski, senekijanski i isusovački tip tragičke dramaturgije) autor je dubrovačku tragediju postavio u relevantan književnokomparatistički kontekst te tome dosad nedostatno vrednovanom korpusu dubrovačke ranonovovjekovne književnosti vratio književnokulturni i estetski dignitet. Ispitujući predstavljene svjetove dubrovačke tragedije s aspekta književne antropologije (profiliranje karaktera vladara-tiranina i ubojica-nasilnika, karakterizacije ženskih protagonista u različitim tipovima tragičke dramaturgije, fenomenologija unutarobiteljskih sukoba) i istražujući položaj tragedije u životu staroga Dubrovnika, Leo Rafolt je na inovativan način osvijetlio jedan važan aspekt kulturnog identiteta starog Dubrovnika.
(iz recenzije Dunje Fališevac)

Intencija je ove ekstenzivne i sustavne studije da premosti dosadašnje komparatističko-filološke diskusije o izvornosti dubrovačke ranonovovjekovne tragediografije u odnosu na prevedene, prepjevane ili adaptirane predloške te da njezin europski kontekst prije pojmi kao ponudu dramaturški specifičnih žanrovskih modela koja je bila svojstvena iznova uspostavljenoj tragičkoj matrici europskoga ranog novovjekovlja. (…) Knjiga je vrijedan znanstveni doprinos izučavanjima starije hrvatske književnosti: prvo, riječ je o kritičkoj sistematizaciji postojećih znanja o korpusu dubrovačke ranonovovjekovne tragediografije, kojoj međutim dosad nije bio posvećen ovakav monografski pregled, drugo, rad je obogaćen nizom suvremenijih pristupa kako načelnim terminološkim, analitičkim, teorijskodramaturškim i teatrološkim interesima, tako i užoj genološkoj problematici tragedije, a posebice pojedinim “tipovima tragičke dramaturgije”, te prekida s prešutnim baratanjem pojmovima, nastojeći precizno utvrditi što u razmatranom korpusu daje povoda takvim atribucijama, treće i ponajvažnije, rad revalorizira svoj korpus u cjelini, prije svega s obzirom na njegovu neizbježno hipotetski formuliranu kulturološku funkciju, pa se stoga zaključno može reći i da ukupnu genološku diskusiju starije hrvatske književnosti, napose njezina dramsko-kazališnog odvjetka, podiže na terminološki precizniju, konceptualno bogatiju a time i kvalitativno višu analitičku razinu.
(iz recenzije Lade Čale Feldman)