Opis

Knjiga donosi četiri drame nagrađene na Natječaju Ministarstva kulture Republike Hrvatske za Nagradu za dramsko djelo “Marin Držić” za 2015. godinu.
Prvonagrađena drama Dine Pešuta “Veliki hotel Bezdan” kompleksno je djelo podijeljeno na tri cjeline kojima je zajednička tema nemogućnost izbora i koliko smo maleni kada se pogledamo iz perspektive svemira, mora ili povijesti. Prvi dio, “Pupoljak”, poetska je drama za sina, oca i dvoje mrtvih djedova koji preispituju život između ratova i ljubavi, odgoja i obiteljskog naslijeđa. Drugi dio, “Trokut ili Nina Violić čita Gospođu Dalloway Virginije Woolf” dramska je poema u jednoj rečenici gdje se isprepliće radnja “Gospođe Dalloway” i nedavnih pariških terorističkih napada. Treći dio, “Smrzavanje”, prati propalu svadbu pomalo ostarjelih hipstera koji se susreću nakon što su se raselili po Njemačkoj iz perspektive jedne posve nepotrebne morske žrtve, jedne male bebice. Radnje se događaju u Sarajevu, Parizu i Dubrovniku.
Drugonagrađeni tekst Davora Špišića “Nebo od gume” crnohumorna je komedija koja smješta upitno religijsko čudo u neprimjeren prostor vulkanizerske radionice. Usprkos naizgled politički nekorektnom humoru autor uspijeva cijelo vrijeme ostati s ove strane dobrog ukusa te nam prikazati čitavu paletu prepoznatljivih likova iz naše svakodnevne sredine.
Treću nagradu ravnopravno su podijelile ove dvije drame koje se indirektno bave obiteljskom problematikom: drama Sanje Porobije “Zašto da išta mijenjam?” bavi se međuobiteljskim sukobom generacija između svekrve i snahe. Predmet njihovog spora je stara obiteljska kuća koja svakoj od njih predstavlja nešto drugo. Svekrva kroz prizmu kuće nostalgično zagleda u sretniju prošlost dok snaha svojim renovacijskim planovima promatra striktno budućnost, dok se njihov sin/suprug neodlučno nalazi metaforički rastrgan između njih dvije. Posebno dojmljivi dijelovi drame su dječje zaigrani prizori svekrve i njenih prijateljica koje olakšanje u starosti pronalaze u svjesnom ludizmu kojim kontriraju “logičnoj” realnosti mladosti koja ih želi pospremiti u staračke domove, ta svojevrsna “groblja starih slonova/slonica”.
U drami Une Vizek “Nema života na Marsu” dvoje kolega s posla, duhovito nazvani On(an) i Ona(na), paralelno žive dosadni, realni uredski život u kojem je najveći problem nestanak klamerice za papire, nasuprot erotikom bogatog unutrašnjeg života iz kojeg isčitavamo njihovu obostranu simpatiju sputanu poslovnim i obiteljskim obavezama.