Opis

“Skretao si na uglu ulice kad sam te vidio, na kiši, nije baš da kad kiša pada kosa i roba sjajno izgledaju, ali sam se ipak usudio, i sad kad smo tu, kad se ne želim pogledati, trebalo bi da se osušim, vratiti se tamo dolje da se uredim – barem kosu da se ne prehladim, a sišao sam malo prije da vidim može li se čovjek urediti, ali tamo dolje stacionirani su oni kreteni: sve vrijeme dok sušim kosu, ne miču se, stoje u gomili, vrebaju iza leđa, pa sam se – tek što sam se popišao – vratio gore, u mokroj robi, ostat ću tako, dok ne nađem neku sobu…” – tako počinje znameniti dramski monolog Noć upravo prije šuma (La Nuit juste avant les forêts, 1977), kultnog francuskog autora Bernard-Marie Koltèsa: kao nedovršena rečenica što se isprekidano izvija, meandrira, skače i ponavlja se lomeći zakone sintakse koji se tek iznenada zazrcale u nekom neobičnom i neočekivanom obrisu, osporavajući tako moć logocentričnog mišljenja koje predstavlja sve ono protiv čega se glas u noći i na kiši buni. Nema nigdje ničega osim tog glasa i te duge rečenice, tog izraza stanja na izmaku daha i opijenosti, tog kretanja koje se na trenutak pokušava zaustaviti u nečemu čvrstom, stabilnom i suhom (soba kao povod svemu). Vrtoglavo i neprestano nižu se misli onako kako naviru, odvojene kratkim stankama (zarezima) vrte se i vraćaju: želja za drugim (neodređeni “ti” kojemu se glas obraća) i za zajedništvom (međunarodni sindikat) sudara se s krhotinama nedovršenih priča i asocijacija te prelazi na drugu krajnost prema totalnoj političkoj neodgovornosti (spremnost da se prihvati sve i bilo što samo zbog lijepe djevojke), grubom vrijeđanju i revanšizmu (želja da “mlati” starce i Arape). Naslage potisnutih osjećaja odjednom pucaju i pomiču se, u tom se gibanju gubi i lomi osobnost, sve curi i lijepi se kao kiša koja razobličuje predmete i lice pa sve vodi snažnom dojmu figure u grču koja se kao na slikama Francisa Bacona sva rastače i pretvara u vlastita usta.

Bernard-Marie Koltès (Metz, 1948 – Pariz, 1989) slavni je francuski dramatičar, čiji je monolog Noć upravo prije šuma na Avignonskom festivalu 1977. privukao veliku pozornost kritike i publike. Ključna djela ostvario je između 1983. i 1988. godine tijekom suradnje s redateljem P. Chereauom. Glavna, gotovo opsesivna tema njegovih dramskih tekstova jest praznina, koju prate osjećaji zebnje, nemira i usamljenosti. Umro je od AIDS-a.
U hrvatskim su kazalištima s velikim uspjehom izvedene njegove drame U samoći pamučnih polja i Roberto Zucco.