NA TRAGU KLASIKA, STRANA PROZA
NOĆ UPRAVO PRIJE ŠUMAS francuskoga prevela Marija Paprašarovski
60.00 kn 54.00 kn
Nema na zalihi
Opis
“Skretao si na uglu ulice kad sam te vidio, na kiši, nije baš da kad kiša pada kosa i roba sjajno izgledaju, ali sam se ipak usudio, i sad kad smo tu, kad se ne želim pogledati, trebalo bi da se osušim, vratiti se tamo dolje da se uredim – barem kosu da se ne prehladim, a sišao sam malo prije da vidim može li se čovjek urediti, ali tamo dolje stacionirani su oni kreteni: sve vrijeme dok sušim kosu, ne miču se, stoje u gomili, vrebaju iza leđa, pa sam se – tek što sam se popišao – vratio gore, u mokroj robi, ostat ću tako, dok ne nađem neku sobu…” – tako počinje znameniti dramski monolog Noć upravo prije šuma (La Nuit juste avant les forêts, 1977), kultnog francuskog autora Bernard-Marie Koltèsa: kao nedovršena rečenica što se isprekidano izvija, meandrira, skače i ponavlja se lomeći zakone sintakse koji se tek iznenada zazrcale u nekom neobičnom i neočekivanom obrisu, osporavajući tako moć logocentričnog mišljenja koje predstavlja sve ono protiv čega se glas u noći i na kiši buni. Nema nigdje ničega osim tog glasa i te duge rečenice, tog izraza stanja na izmaku daha i opijenosti, tog kretanja koje se na trenutak pokušava zaustaviti u nečemu čvrstom, stabilnom i suhom (soba kao povod svemu). Vrtoglavo i neprestano nižu se misli onako kako naviru, odvojene kratkim stankama (zarezima) vrte se i vraćaju: želja za drugim (neodređeni “ti” kojemu se glas obraća) i za zajedništvom (međunarodni sindikat) sudara se s krhotinama nedovršenih priča i asocijacija te prelazi na drugu krajnost prema totalnoj političkoj neodgovornosti (spremnost da se prihvati sve i bilo što samo zbog lijepe djevojke), grubom vrijeđanju i revanšizmu (želja da “mlati” starce i Arape). Naslage potisnutih osjećaja odjednom pucaju i pomiču se, u tom se gibanju gubi i lomi osobnost, sve curi i lijepi se kao kiša koja razobličuje predmete i lice pa sve vodi snažnom dojmu figure u grču koja se kao na slikama Francisa Bacona sva rastače i pretvara u vlastita usta.
Bernard-Marie Koltès (Metz, 1948 – Pariz, 1989) slavni je francuski dramatičar, čiji je monolog Noć upravo prije šuma na Avignonskom festivalu 1977. privukao veliku pozornost kritike i publike. Ključna djela ostvario je između 1983. i 1988. godine tijekom suradnje s redateljem P. Chereauom. Glavna, gotovo opsesivna tema njegovih dramskih tekstova jest praznina, koju prate osjećaji zebnje, nemira i usamljenosti. Umro je od AIDS-a.
U hrvatskim su kazalištima s velikim uspjehom izvedene njegove drame U samoći pamučnih polja i Roberto Zucco.