Opis
U ovoj je knjizi okupljeno trideset uglavnom manjih priloga bilo o načelnim bilo o praktičnim (savjetničkim) aspektima normiranja hrvatskoga standardnoga jezika. Neki se od njih, kao npr. prilog Temeljna načela jezične pravilnosti, tiču općih načela normiranja hrvatskoga jezika, pa i jezika uopće, a neki su posvećeni pojedinim normama hrvatskoga standardnoga jezika (posebno pravogovornoj, pravopisnoj i leksičkoj). Prethodno su svi ti prilozi bili objavljeni ili kao rasprave u časopisima odnosno zbornicima, ili kao prilozi tematskim raspravama odnosno okruglim stolovima, ili kao novinski članci odnosno kolumne, ili kao recenzije odnosno prikazi. Najviše je priloga objavljeno u Matičinu Vijencu, većinom u kolumni pod naslovom Nastavak slijedi. Kako su ti prilozi nastajali u razdoblju od 30 godina, od 1978. do 2008. godine, čitatelji će uočiti i nešto razlika u autorovim gledanjima na normativističku problematiku općenito, a posebice na neke aspekte pravogovorne (osobito naglasne) norme.
Knjiga je podijeljena u tri dijela. U prvom dijelu (O jezičnoj pravilnosti i normama hrvatskoga standardnog jezika – načelno) uglavnom je riječ ili o temeljnim načelima jezične pravilnosti uopće ili o načelnim pitanjima pojedinih normi hrvatskoga standardnog jezika (pravogovorne, pravopisne i leksičke). Osim toga dva se priloga odnose na nazivoslovnu (terminološku) problematiku, dva na jezičnu situaciju u Bosni i Hercegovini nekad i danas, a jedan na povijest hrvatske normativistike. Drugi je dio (Norme hrvatskoga standardnog jezika u praksi) posvećen praktičnim (uglavnom savjetničkim) pitanjima vezanim za pojedine standardnojezične norme, a treći (Osvrti) sadrži raznolike osvrte pretežno posvećene publikacijama u kojima je riječ (i) o normativističkoj problematici.
Ovo je djelo osebujno po tome što autor normativističkim problemima pristupa, što i sam u predgovoru ističe, kao stručnjak koji nije “poklonik jezičnoga normiranja, pogotovo rigidnoga i pogotovo leksičkoga” te što o tim problemima prosuđuje kao vrstan znalac i stručnjak za hrvatski (standardni) jezik uzimljući u obzir najširi spektar činjenica koje pri takvu prosuđivanju valja uzeti u obzir. Ovo je djelo zanimljivo upravo stoga što je promišljanje o jezičnoj pravilnosti u mnogobrojnim savjetnicima, koje pišu stručnjaci i nestručnjaci, veoma često upravo ono kojemu se Pranjković opire, tj. rigidno, često utemeljeno na uzimanju u obzir samo dijela kriterija, nerijetko “nategnuto”, a ne svih kriterija koje bi trebalo uzeti u obzir kad se odlučuje o jezičnoj pravilnosti. Stoga u usporedbi s drugim djelima o istom ili srodnom predmetu zaslužuje, u prvome redu zbog svoje izvornosti, visoko mjesto na ljestvici kojom bi se ocjenjivao doprinos promišljanju normativističke problematike.
iz recenzije Lane Hudeček
Nije bez razloga što autor u uvodnome dijelu svoga rukopisa izlaže temeljna načela jezične pravilnosti. Za sve ono čime se u svome rukopisu bavi nalazi u njima i teorijsku i metodološku potvrdu. Promjene do kojih dolazi u hrvatskome standardnom jeziku smatra posljedicama promjena do kojih dolazi u sociolingvističkim realizacijama štokavskoga kao njegova sustava. Tako tumači i pojavu pravila o mjestu silaznoga naglaska na nepočetnome slogu. Tu promjenu tumači i prihvaća u skladu s polifunkcionalnošću standardnoga jezika. Zasad je daje u kompetenciju razgovornoga funkcionalnog stila, ali nije protiv toga da s vremenom prijeđe njegove granice. U skladu s polifunkcionalnošću standardnoga jezika tumači i dvostrukosti i višestrukosti leksičkih jedinica. Za nj je opravdana i uporaba linije uz uporabu crte, i uporaba grupe uz uporabu skupine, i uporaba komisije uz uporabu povjerenstva, i uporaba svojine uz uporabu vlasništva itd. S tim u vezi mislimo da su posebne pozornosti vrijedni njegovi pogledi na neologizme, tzv. barbarizme, provincijalizme i dijalektizme. U vezi s dijalektizmima primjerice prihvaća tezu da su oni u hrvatskome standardnom jeziku činjenice štokavskoga, a ne kajkavskoga ili čakavskoga dijalekta.
iz recenzije Josipa Silića