Opis

Knjiga Pozornici nasuprot, Zagrebačka kazališna kronika 1995-2000 sadrži širi izbor iz osvrta na kazališne predstave i kazališna zbivanja koje je autor u navedenom razdoblju pisao za književni časopis “Republika” i za koje je godine 2000. dobio nagradu “Petar Brečić” (u kategoriji kazališnoga eseja). Riječ je o drugom ciklusu kazališnih kronika istoga autora, koji će u knjizi biti predstavljen s 20 eseja. Prvi, pod stalnim naslovom Zapisi iz zamračenog gledališta, izlazio je u istom časopisu od 1986. do 1991., a izbor iz tih kronika tiskan je u istoimenoj knjizi godine 1996.
Za razliku od novinskih kazališnih kritika, pa i dobrog dijela kazališnih kritika u časopisima, koje izravno i promptno reagiraju na pojedinačne kazališne predstave, i to manje-više samo na premijere, koje se s posebnom pomnjom izvode za probranu publiku, Senker je svoje zapise o kazališnim predstavama i zbivanjima u Zagrebu ponajčešće objavljivao s većim vremenskim odmakom te oni zapravo i nisu kritički osvrti na pojedine predstave, i to veoma često na reprizne izvedbe, a ne na premijere, nego bi se prije moglo ustvrditi kako se ovdje zapravo radi o osvrtima na kazališne i kulturne, ali i društvene i političke okolnosti u kojima su se te predstave pripremale, eventualno odgađale ili mijenjale. Osvrti su to i na njihovu recepciju u dnevnim glasilima i časopisima, na trajanje i mijenjanje predstava, na ‘običnu’ publiku, ponajčešće pretplatničku ili đačku, i njezin odnos prema kazalištu. I Senker, razumije se, uvijek polazi od pojedinačnih predstava, ali teži tome da ih u svojim kronikama na neki način ‘grupira’ i ‘sortira’ pa tek potom vrednuje ili analizira, da ukaže na uvjetovanosti, veze i podudarnosti, a jednako tako i na proturječja u repertoarskoj politici zagrebačkih kazališta. U središtu njegove pozornosti pokatkad se nalazi dramski tekst, napose kad je riječ o praizvedbi novije hrvatske drame, pokatkad režija, pokatkad izvođači, pokatkad kritika i publika. Unatoč tim razlikama, unatoč čestim promjenama načina i tona kojim su te kronike pisane, u njima je neprekidno prisutna autorova želja da kritički osvijetli mentalitet koji se manifesira i u pojedinim predstavama i u odnosu javnosti prema njima. Više od estetike, autora zanima način na koji su ne samo politika, ideologija i mediji nego i stare, duboko ukorijenjene predrasude ili navike, i mnoge nove zablude koje ‘kazalištarci’, kako ih on ponajčešće naziva, dijele sa svojom publikom i okolinom, prožimali i oblikovali zagrebačko kazalište u razdoblju koje je s jedne strane obilježeno posljednjim oružanim akcijama na tlu Republike Hrvatske, a s druge strane smrću njezina prvog predsjednika i promjenom vlasti nakon siječanjskih izbora godine 2000. pa su stoga njegove kronike zanimljivo štivo i za one koji ne sudjeluju u kazališnom životu ni ne prate ga.
Knjiga je dobila nagradu “Antun Gustav Matoš” Matice hrvatske kao najbolja knjiga književne i umjetničke kritike u 2003. godini.