Opis

Knjiga istaknute hrvatske rusistice Irene Lukšić Ruska književnost u svemiru sastoji se od devet studija, nastalih u posljednjih deset godina, koje s različitih aspekata problematiziraju fenomen “izopćenoga” književnoga tijeka ruske književnosti XX. stoljeća – emigrantsku književnost i samizdat. Obje ove pojave, emigrantska književnost i samizdat, rezultat su povijesnoga eksperimenta što ga je sovjetsko društvo za svojega trajanja (1917.-1991.) kušalo realizirati na svim poljima javne i privatne djelatnosti, u totalitetu jedne stvarnosti koja se deklarirala kao komunistička. Boljševička je vlast već na samome početku svojega djelovanja nametnula socijalistički realizam kao ideologiju i umjetničku metodu, koje su negdje u konačnici trebale proizvesti “novoga čovjeka” za novo komunističko društvo, tako da su sve duhovne i materijalne činjenice mogle opstati jedino ako su bile u skladu s tom paradigmom. Dakako, zdrava jezgra kulture, a književnosti napose, nije mogla funkcionirati na temelju petogodišnjih planova sa strogo propisanim normama, nego je morala potražiti drugi kontekst, tj. otići u emigraciju (vanjsku: dijaspora, unutarnju: samizdat).
U svojim studijama autorica istražuje što je zapravo bilo “nepoćudno” za sovjetsku socijalističku stvarnost (na tematskome i izražajnome planu analiziranih djela) te koji su umjetnički postupci i teme emigrantske književnosti i samizdata pomogli ruskoj književnosti ne samo da opstane nego da i dalje zadrži poziciju jedne od najsnažnijih literatura novijega doba. U tom smislu posebno se akcentuira međuratna književnost u dijaspori (Mlada emigrantska književnost, Uzvišeno u ruskoj emigrantskoj autobiografiji, Slava Vladimira Nabokova), poetika odbačenih rukopisa (Tajni dnevnik Aleksandra Puškina, Kalendar ruske književnosti, Došlo je vrijeme: Pretres Viktora Krivulina) i osobitosti ruske poezije trećega vala (Natpisi ispod kalifornijskih fotografija Marine Temkine).
Studija Tajni dnevnik Aleksandra Puškina analizira fenomen neprihvaćanja literarne mistifikacije Puškinova dnevnika u Rusiji. Tobožnji Puškinov dnevnik objavljen je na dvadesetak svjetskih jezika, ali u Rusiji nije prihvaćen zbog vulgarnosti koja se vezuje za Puškina kao nacionalnu ikonu. U tekstu autorica istražuje mehanizam mistifikacije dnevničkih zabilježaka A.S. Puškina.
Roman pak Pretres Viktora Krivulina problematizira fenomen podzemne književnosti i pripada tipu literature koja opisuje samu sebe. Pretres je objavljen pred sam kraj sovjetske civilizacije i ovo je njegova prva kritička (akademska) interpretacija. Autorica je naročito istaknula postupke koji omogućuju književnoj umjetnini da preživi nepovoljni životni (društveno-politički) kontekst.
Tekstovi Ruska književnost u svemiru i Beskrajna slijepa ulica ruske književnosti problematiziraju status ruske književnosti u postsovjetsko doba: prva studija govori o egzistenciji ruske literature na Internetu, a druga o naročitome tipu samizdata u postsovjetsko doba (samizdat poslije samizdata u djelu Dmitrija Galkovskog).
Studije o ruskoj emigrantskoj književnosti i samizdatu, ovdje objedinjene pod naslovom Ruska književnost u svemiru, objavljene su u uglednim stranim časopisima i zbornicima – “Russian Literature” i “Slavica Tergestina” te Parapuškinistika (Minneapolis) i Avtometaopisanie (Sankt Peterburg). Neki od tekstova objavljeni su i na hrvatskome jeziku u časopisima “Književna smotra” i “Umjetnost riječi” te zbornicima Ludizam, Autotematizacija, Hijerarhija i Simultanizam.