Opis

Knjigu čini desetak eseja o književnosti i jeziku, koje je autor – većinom – objavio u časopisima u zadnjih deset godina. Eseji su za objavu u knjizi bitno prerađeni (nadopisani), a prethodi im autorov kratki predgovor. Knjigu otvara rasprava o beletrističkom stilu u kojoj Bagić – usuprot dosadašnjoj istraživačkoj tradiciji – jezik književnih tekstova promatra izvan okvira tzv. funkcionalne stilistike.
Slijede četiri eseja koji tematiziraju ključne žanrove i fenomene suvremene hrvatske književnosti. Eseji svojevremeno objavljeni pod naslovima “Praznina u suvremenom hrvatskom pjesništvu” i “Pjesnički naraštaj devedesetih” objedinjeni su u tekstu naslovljenom “Tema praznine u hrvatskome pjesništvu druge polovice 20. stoljeću”. U tom tekstu Bagić nudi zanimljiv prikaz hrvatskoga pjesništva u zadnjih pola stoljeća koji je i iscrpan, i lucidan i pouzdan. Eseji pak svojevremeno objavljeni pod naslovima “Proza Quorumova naraštaja” i “Damoklov mač stvarnosti (o kratkoj priči devedesetih)” također su objedinjeni u novi tekst naslovljen “Proza urbanog pejzaža (Minimalistički fin de siécle)”. Ta rasprava o prevlasti kratke priče u zadnjih dvadesetak godina u našoj prozi nudi prvi sustavniji pokušaj kritičkog iščitavanja i poetičkog opisa tog žanra.
Treći dio knjige čine tekstovi koji propituju i pojašnjuju temeljne leksikografske principe te, među inim, komentiraju dva kapitalna (iako posve različita) leksikografska djela tiskana u nas (Simeonov “Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva” i “Krležijanu”).
Tematizirajući izazove i zamke leksikografije, Bagić raspravlja o načelima i praksi sastavljanja rječnika, komentira nesvakidašnja djela i knjige koje pokušavaju objektivno usustaviti pojave koje se opiru deskripciji (poput imaginacije). Završni esej Može li se pisati kako dobar pisac piše čitatelja vraća na početak, na naslovnu stranicu, i na neočekivan način iznova povezuje riječ, rječnik i tekst.