Opis

Najnovije djelo belgijsko-francuskoga književnika i sineasta Françoisa Weyergansa Tri dana kod moje majke (Trois jours chez ma mère, 2005) duhovita je i nadasve zabavna postmodernistička ispovijest potaknuta asocijacijom na prizor iz filma Osam i pol, “kad se redatelju kojega glumi Mastroianni ukaže očev duh, [te] on s tugom ustanovi da su za života premalo razgovarali: Papa, si siamo parlati cosi poco!”. Osvijestivši isti problem u svojoj šezdesetoj godini, u dobi kad se počinju obavljati ozbiljne životne inventure, pisac uzima svoju majku kao zamišljenog suputnika kroz drugu polovicu XX. stoljeća te zajedno sa svojom životnom pričom ispisuje i bezbroj “citata” iz svjetske kulture, poglavito tema koje su obilježile njegovu umjetničku i ljudsku biografiju. Ali, ne bojte se! Weyergans nije ispisao svoj doživljaj svjetske lektire, nije se trudio ispasti pametan i načitan tip, nekakav učitelj koji dobrohotnom i krotkom učeniku gura pod nos ulomke tuđih sastavaka, pjesme, romane, drame i ostala literarna “pakiranja”, prisiljavajući ga na okrutnu igru pogađanja autora i djela. Nije se, štoviše, niti tipično postmodernistički “ubio” (prema receptu “smrti autora”, odnosno stvaranja bezlične razgovorljive instance), nego je izveo zabavnu predstavu u kojoj se predstavio u raznim maskama izvedenim iz pojma “François Weyergans”: npr. Weyergraf, Weyerstein i Weyerbite. Autorski naum biografski provjerljivog Françoisa Weyergansa, po zanimanju filmskog redatelja, scenarista i glumca te iznad svega književnika, bio je otići na tri dana k majci i napisati autobiografski roman. Je li uspio u nakani – zapravo i nije važno: u tekstu koji nam je ponudio, svatko od nas prepoznaje dio sebe i svojih fascinacija vremenom u kojem živi te ga može nastaviti ili završiti prema vlastitu nahođenju. 

François Weyergans rođen je u Bruxellesu 1941. godine. Krajem 50-ih godina XX. stoljeća preselio se u Pariz i posvetio studiju romanistike i filmske umjetnosti. U književnosti se pojavio početkom 70-ih romanima Pajac (Le pitre, 1973) i Berlin, srijeda (Berlin, mercredi, 1979). Za romane objavljene 80-ih i 90-ih – Statisti (Les figurants, 1980), Kopt Macaire (Macaire le Copte, 1981), Boksačka demencija (La démence du boxeur, 1992), Franz et François (1997) – dobio je prestižne književne nagrade. Najveći uspjeh postigao je romanom Tri dana kod moje majke, koji je 2005. godine osvojio najugledniju francusku književnu nagradu “Prix Goncourt”.