Opis

Riječ je o šestoj pjesničkoj zbirci autora koji je svoj pjesnički rukopis uobličio potkraj osamdesetih godina i koji je jedan od reprezentativnih pjesnika kvorumaškoga naraštaja. Zbirka obuhvaća sedamdesetak pjesama podijeljenih u sljedećih pet ciklusa: Riječi slatke kao smokva, Središte vatre, Krasno crno ništa, Tržnica u Dubravi i Promjena mjesta. U njime se pojavljuju Bagićeve opsesivne teme i motivi (svakodnevica, jezik, zrak, ptica), ali i novi lirski mitemi, ritmovi, versifikacijski obrasci. Ako je uopće moguće izdvojiti globalnu temu zbirke, onda je to pokušaj da se osvoji prostor na kojemu se susreću različiti svjetovi, iskustva i diskurzi – prostor između ruralnoga i urbanoga, emocije i misli, autsajderskoga i elitnoga, konkretnoga i apstraktnoga.
U pogovoru je zbirci književni kritičar Miroslav Mićanović između ostaloga zapisao: “Signali koje nam Bagić odašilje iz svojih pjesama šire se kao radijacija glasova hrvatskih pjesnika (A. B. Šimić, I. Slamnig, D. Dragojević, A. Žagar…), kao zvuci gradova i drugih kultura, kao jeka pjesnika zaljubljenih u ljepotu riječi i svakodnevne rituale. Kao dijalog s onima koji zanosno pjevaju o cvijetu, ulici, ženi. Traži se i ugađa nevidljivo glazbalo vremena koje zvoni od virtuoznosti i običnost riječi koje čujemo u prolazu…
Krešimir Bagić je pjesnik koji se odupire unaprijed strogo zadanim pravilima, ali – s druge strane – upravo su njegovi tekstovi plod upotrebe viška mogućega, stvarnoga i, istodobno, nastaju odustajanjem od nekontrolirane upotrebe značenja. Njegova poezija izrasta iz prijepora koji se razvija u plutajućem i vibrirajućem događanju riječi i odgađanju da nešto završi, da bude konačno.”
Iz zbirke, kao poziv na čitanje, ovdje izdvajamo sljedeću Bagićevu pjesmu:

Dvadeset tona šljunka
Ljudska je psiha poput šume.
Kad u nju uđeš, smjenjuju se stabla,
korov, miroljubive i opasne životinje.
Zastajkuješ, vrtiš se u krug,
ne možeš raspoznati početak i kraj.
Na zidu pokraj vrata liječničke ordinacije
vinkovačke psihijatrije – zahvalnice,
diplome, plakete, raznobojni papiri…
To gradska vlast, iz godine u godinu,
hvali uređenost bolničkoga okoliša.
Dok zamišljam liječnike, portire i sestre
kako sade, obrezuju ili plijeve
cvijeće, stabla i raslinje, kako se priginju
i znoje, razgovaraju o vremenu ili plaći,
suhonjavi mladić pred ordinacijom
uznemireno objašnjava bolničaru
da je u krug bolnice ušao kamion
s dvadeset tona šljunka i svojom težinom
posve uništio nogostup između stabala.
– Brajko moj, dvadeset tona!
Znaš li ti koji je to pritisak!?
Ali Tuna može sve. Dajte mi lopatu,
vreću cementa, dva čovjeka
i sve ću popraviti.
Bolničar zagonetno kima glavom,
slijeva i zdesna u ordinaciju
pristiže neukroćena tama,
rečenice se vraćaju na početak,
krici i uzdasi oklijevaju
između vulkana i pustinje.
Osjećajući se uljezom u tom razgovoru,
odlazim na odjel,
među one koji su zaboravili da su bili šuma
i da će se, prije ili poslije, u šumu vratiti.
Promatram njihova nepronična lica
i čini mi se da sam ih sva već negdje vidio,
da sam s tim osmijesima i glasovima rastao,
tim pokretima učio hodati.
No, više od lica i pokreta pacijenata
privlače me natpisi na sobama –
jaglaci, narcisi, ciklame, mimoze, tratinčice…
Netko je pomno organizirao taj cvjetnjak.
Pitam se jesu li pločice s nazivima
putokazi, šifre, svjetiljke, dijagnoze,
jesu li, recimo, jaglaci lakši slučajevi od mimoza
ili su ovdašnji psihijatri jednostavno kreativni.
Uznemiren, izlazim iz bolnice.
Na njezinu dvorištu uporni Tuna
kleči na nedirnutom nogostupu,
grebe rukama po betonu
i preklinje bolničara da mu dâ lopatu,
vreću cementa i dva čovjeka.
Zapravo, govorim si, zašto mu ne dati lopatu.
Ako liječnici i bolničko osoblje
toliko skrbe o okolišu, i on ima pravo
obnoviti uništeni nogostup.
– Brajko moj, dvadeset tona šljunka!
Znaš li ti koji je to pritisak!?