Leo Lipski, poljski pisac židovskog podrijetla, rođen je 1917. u Zürichu, a odrastao u Krakovu. Već 1934. debitirao je “Pripoviješću o malom Kurtu” (“Opowieść o małym Kurcie”). Ubrzo je objavio prozna djela “Apolon” (“Apollo”) i “Legenda o Crnoj…” (“Legenda o Czarnej…”) te poeziju u časopisu “Nowy Wyraz”. Po izbijanju rata pobjegao je iz Krakova u Lavov. U ljeto 1940. uhitio ga je NKVD i deportirao u Sovjetski Savez na rad u gulagu. U kolovozu 1941. pušten je u armiju generala Andersa s kojom stiže na Bliski istok. U Iranu obolijeva i krajem 1942. biva otpušten iz vojske. Boravi potom u Teheranu gdje započinje pisati autobiografski literarni kolaž “Nemirni” (“Niespokojni”). U Bejrutu započinje studij filozofije, no doživljava moždani udar koji izaziva paralizu desne strane tijela i afaziju. Nastanio se potom u Tel Avivu, gdje je uspio ostvariti omalen književni opus. Književno priznanje stekao je 1955. dobivši nagradu pariške Kulture za pripovijetku “Noć i dan” (“Noc i dzień”). Godine 1960. objavio je mikroroman “Piotruś” (apokrif). Sedamdesetih objavljuje vrlo rijetko i ponovno pada u zaborav, sve do kraja osamdesetih kada mu u Poljskoj izlaze izbori iz djela. Preminuo je 1997. godine i pokopan u Izraelu. Tek potom njegovo stvaralaštvo postaje predmetom interesa, prije svega književne kritike.