Opis

Suprotstavljajući mladenački idealizam oličen u studentskoj blokadi sveučilišta diljem Hrvatske i kasniji život tih istih mladih buntovnih ljudi, sada emigranata u svojstvu nekvalificirane radne snage u Njemačkoj, nakon uspješne i nagrađivane zbirke priče “Nepovredivo mjesto” Igor Ivko donosi nam još jedno svoje majstorsko djelo.

Nakon što su prešli dug put do novog života u kojem bi trebali krenuti ispočetka, nakon što su se susreli s prvim demonima tog svijeta te nakon što su u kut prljave sobe, novog neželjenog boravišta, u vidu “sajmonica boje pijeska” odbacili pomisao da će u novoj konstelaciji zvijezda biti mjesta za dokolicu, razonodu ili ljubav, Lota je Marinu protumačila – što on, dakako, nije razumio – razlog njihove nevolje: oni su, naime, “ugljeni ljudi”. Ljudi od ugljena krhki su i mekani. Lako gore, a njihov je svijet grub, prljav i otrovan. Ljudi od ugljena ne samo da nemaju “old money” privilegije ili “new money” lukavost potrebnu da se iskoristi situacija i da se od ničega stvori nešto; čak i ako su visokoobrazovani, oni ne posjeduju ni tržišno propulzivne vještine, ni kapitalističku ambiciju, ni poduzetničku kreativnost. Povrh svega – i baš su zato najviše ugljeni – nemaju fajterski gard. Ne grizu, a svoju nesreću doživljavaju kao metafizički problem. Lišeni svake praktične intuicije, svaki njihov pokret je pokret tijela u živom pijesku, a svako rješenje kojeg se dovinu na kraju se pokaže potpuno pogrešnim. Život provode u defenzivi, zbog čega umirati počinju već po završetku mladosti.

/iz pogovora Ivana Tomašića/

Pročitaj početak knjige