“Ekstimni dnevnik” ima neobičan naslov, kojim Michel Tournier želi istaknuti da ga ne zanima intimitet i treptaji duše. Budući mu je to vrlo važan orijentir, autor je za dnevlje u dnevnicima sačinio pojam „ekstimnost“, ugledajući se na način života seoskih ljudi koji se ne zadržavaju odveć na sebi nego se okreću svijetu i stvaraju ga. Jer što je čovjek, moglo bi se reći, ako nije (i) svoj svijet? U tom smislu, Tournier je sasvim osobit literarni fenomenolog, inspiriran klasičnom njemačkom kulturom, katolicizmom i filozofijom Gastona Bachelarda. Bachelard je sa poetikom prostora zasigurno utjecao na misleno ozračje i sferičnosti po kojima se Tournier kreće, a što ovaj izražava vrlo izazovnim nasuprotnostima. Primjerice, delfijsko-sokratovska gnoma „Spoznaj samoga sebe“ čini mu se u potpunosti promašenom, jer treba izaći van, među Druge, uroniti u događaje, zvuke i mirise, misliti bivstvujući. Sve to skupa je njegova „ekstimnost“.
Michel Tournier (1924-2016), višestruko je nagrađivani francuski pisac, te bijaše jedan od desetorice članova ugledne Akademije Goncourt. Status klasika stekao je već prvim romanima, a ovdje ćemo istaknuti neke, kod nas objavljene: „Petko ili divlji život“, „Slavlja“, „Kralj Joha“, „Meteori“, „Gašpar, Melkior i Baltazar”. Vjerojatno mu je najpoznatije djelo „Meteori“, u kojem pripovijeda kompleksnu priču o dvojstvu i identitetima, a na tragu svojih povijesno-arhetipskih istraživanja. Naime, ovaj autor u romanima često parafrazira i preoblikuje mitske motive, pitanja kulturnog nasljeđa te poznate teme književnih klasika. Primjerice, inspirirao se različitim likovima: od Defoeova Robinsona i Petka do Goetheova noćnog duha koji donosi smrt. Stil mu je hibridna mješavina: konstantno kruži od pripovijedanja do esejističkih pasaža, napisanih u prepoznatljivoj racionalističkoj tradiciji francuskih književnika i mislilaca. Odnosno, dok piše književni tekst, Tournier čitatelja uči i mišljenju, čemu služe i kompleksne strukture njegovih djela.
Po stilskoj dorađenosti stoji uz bok sličnorodnim vrhunskim književnicima (istaknuo bih „Knjigu o travama“ Sandora Maraia), a sklon je razuđenosti i alegoričnosti. U pravilu, Tournier započinje s nekom temom ili likom, te im daje novo tumačenje. Otvara drugačije perspektive, te pokazuje raskoš kulturnih krugova u koje je bio uronjen svojim genijom i strašću. Moj dojam je da su ovi kratki dnevnički zapisi mogli figurirati i samostalno, kao mali montaigneovski eseji, ali su vjerojatno bili i njegovo literarno zrnje na koje se vraćao kada je razvijao fabule u romanima. Oni stoje kao Andrićevi cjeloživotni zapisi: „Znakovi pored puta“, što su čekali svojeg tvorca da im se vraća i dalje razvija. Međutim, ovaj Francuz dosta je drugačiji, humorističniji, opušteniji, možda i bonvivanski usmjeren, nasuprot piscu iz Travnika. U njemu ima dosta smiješka dok gleda životinje, zvijezde i nebo.
Dakle, Tournierovo dnevnikovanje nasuprotno je ispovjednim bilješkama augustinovskog otkrivanja skrivenih predjela duše, tom bezdanu koji skriva „naše male hrpe bijednih tajni“. Ekstimni zapisi su „centrifugalno kretanje otkrivanja i osvajanja“, što tjera autora da se prepusti okolnom svijetu i ispiše ga. To je okret ka događajnosti kao temeljnom bivanju tvorbe svijeta, a ovdje je eksplicirano kroz uvide o njegovom vrtu, kući („moja kuća, to sam ja“ – radikalizirat će tu otvorenost do neobično novih teza), putovanjima, susretima s uglednicima i usputnicima. U stvari, to je susret mislene vertikale i vremenitosti vremena, afirmiranje izmeđice koju u nama tvori trajni dinamizam unutrašnjeg i izvanjskog. Ili drugačije rečeno, suočimo se s tim da je vrijeme temeljna kategorija i konstituens, da ne vrijedi narodska uzrečica – nemam vremena – nego da vrijeme ima nas, što se najbolje pokazuje u okretu Drugima i svijetu, u zrcaljenju egzistencijalnih i umjetničkih istina. Tournierovski protok vremena nije „u nama“ nego nam pristupa izvana: djeca odrastaju, susjedi odlaze i prolaze (hvala Bogu), pekarnice se zatvaraju, pojavljuju se nove autoškole i TV serviseri. Francuske škole mišljenja pretežito su bile sklone ovakvoj, raznorodnoj „sociologijskoj prizmi“ kao prokušanom razumijevanju i mislenoj preradbi svijeta.
„Danas sam nekoliko minuta pokušavao vidjeti sve pored kojih sam prošao, sve strance. Činilo mi se da mi je njihova egzistencija, detaljnim promatranjem njihove osobe, odjednom postala vrlo bliska, kao da ih dodirujem.“
***
“Camille Flammarion u svojoj knjizi Mjesečina tvrdi da je pjesma zrikavca fosilni zvuk našega doba, jer je zrikavac najstariji živi stvor na zemlji. Tom prodornom struganju suprotan je slavujev pjev, mladenački i zanesen, okrenut budućnosti. No, na neki tajnovit način, obje su pjesme noćne.”
***
“Naljutio sam se ugledavši nekog mladića koji je ušao u moj vrt i bez ustručavanja šeta po njemu. Prilazim mu i prilično grubo ga pitam što traži. Kaže mi svoje ime i predstavlja se kao moj čitatelj. Nakon toga me zapanjuje poznavanjem ne samo svih mojih knjiga nego i novinskih članaka, intervjua na radiju i televiziji, itd., svega u vezi sa mnom. Zbog toga se ovdje osjeća kao kod kuće. Ne morate biti previše tašti, ali to su argumenti koji razoružavaju.”
***
“Talijanski novinar lijepa imena Claudio Altarocca, iz lista La Stampa, dva sata me davi s pitanjima o mojim putovanjima po Africi. Završavamo razgovor smlavljeni i otupjeli. Vrt zrači spokojstvom, obasjan suncem na zalazu. Talijanski gospodin izgleda jako melankolično. Pitam: »Niste zadovoljni našim razgovorom?« — »Jesam, jesam, ali to je tako: ljepota me rastužuje.« Pitam ga je li riječ o mojoj ljepoti, ljepoti mojih afričkih priča ili o ljepoti mojega vrta. Podiže prema meni tužan pogled.”
***
“U Arlesu je, u sto dvadeset i trećoj godini, umrla Jeanne Calment. Bila je najstarija stanovnica svijeta. Kad su je pitali o njezinu načinu života, odgovorila je: »Treba biti razuman. U sto četrnaestoj godini prestala sam piti alkohol i pušiti.«”
***
“Čuo sam Edmonda Micheleta kako pripovijeda o svojem zatočeništvu u Buchenwaldu. Da biste preživjeli, trebala vam je moralna potpora neke ideologije. Obične žrtve — deportirane bez razloga — padale su kao muhe. Neki sitni švercer je cmizdrio: »Ali zašto su me strpali ovamo, ja nisam ništa učinio!« A Michelet mu je objasnio: »Baš zato što nisi ništa učinio sad crkavaš!«”
***
“Sanjao sam košmarni san: da imam susjeda koji se zove Michelangelo, Beethoven ili Van Gogh. Namjerno biram genijalne, ali teške, nesretne, zahtjevne ličnosti, koje posve prirodno zahtijevaju bezgraničnu odanost onih koji ih okružuju. A ja bih, dakle, bio ondje, poznavajući veličinu djela, neposredno izložen strašnom zračenju koje širi oko sebe dok nastaje. Zamišljam, s mješavinom užasa i nostalgije, tiranski, razorni oblik, što bi ga neizbježno poprimilo moje divljenje prema mojem susjedu, u kakve bi me krajnosti natjerala ta strast. I to bez i najmanjeg uzvrata, samo zbog kategoričkog imperativa koji bi zapovijedao i srcu i razumu. Sudbina me je do danas poštedjela takvog ubitačnog iskustva. Tome se kukavički radujem i žalim zbog toga.”
***
“Zahtijevati svu istinu, znači pokazivati beskrajnu umišljenost. Zapravo, to znači smatrati sebe Bogom. Jer to znači pretpostavljati da smo sposobni podnijeti svu istinu, a da ne pokleknemo, da ne reagiramo nerazumno, nepravedno, čak zločinački ili samoubilački. A to je iznad ljudskih moći. No, kako biti mudar i reći: »Dajte mi samo onoliko i onakve istine kakvu zaslužujem«?”