Albert Camus (1913-1960), francuski novinar, filozof, romanopisac, dramatičar i esejist alžirskog podrijetla. Prvo djelo, zbirku pripovijesti Naličje i lice (L’Envers et l’Endroit, 1937), napisao je s dvadeset četiri godine, a dvadeset godina nakon toga dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Camusa se povezuje s pojmom apsurdnosti života i pobune, o čemu je pisao postavljajući više otvorena pitanja nego dajući konačne odgovore da bi tako ostavio mjesta sumnji, nemiru, napetosti. U knjizi lirskih eseja Ljeto (L’Été, 1954) naglašava da ga samo zanima kako se čovjek treba ponašati kad ne vjeruje ni u Boga ni u razum. Oko tog središnjeg pitanja gradi djelo koje je osmislio već zarana, 1930-ih, kada počinje objavljivati prve zbirke pripovijesti – Naličje i lice, Pirovanje (Noces, 1939) – i kada započinje pisati prvi roman, Sretna smrt (La Mort heureuse, posmrtno objavljen 1971). Uvjeren da se može razmišljati samo pomoću slika, već je tada predvidio spajanje fikcije i refleksije u nekoliko ciklusa djela. Tako prvom ciklusu, nazvanom ciklus apsurda, pripadaju roman Stranac (L’Étranger, 1942), filozofski esej Mit o Sizifu (Le Mythe de Sisyphe, 1942) te drame Kaligula (Caligula, 1944) i Nesporazum (Le Malentendu, 1944). Ciklus pobune usredotočen oko lika Prometeja uključuje filozofsko djelo Pobunjeni čovjek (L’Homme révolté, 1951), roman Kuga (La Peste, 1947) te drame Opsadno stanje (L’État de siège, 1948) i Pravednici (Les Justes, 1949). Neostvaren je ostao zamišljen ciklus o boginji Nemezi ili o sudu. Nedovršen mu je ostao i autobiografski roman Prvi čovjek (Le premier Homme, posmrtno objavljen 1994), pronađen u krhotinama nakon automobilske nesreće u kojoj je smrtno stradao s navršenih tek četrdeset šest godina.