Alice Rivaz (1901-1998), švicarska spisateljica i feministkinja.
Željela je studirati na Glazbenom konzervatoriju u Lausanni, ali u tome nije uspjela. Godine 1921. postala je certificirana stenografkinja, a usto je pohađala tečajeve njemačkog jezika. Cijelu poslovnu karijeru bila je službenica u Međunarodnoj organizaciji rada u Ženevi. Ratom uvjetovana obustava rada te ustanove priuštila joj je vrijeme da se posveti književnosti. Tada je napisala svoje prve romane: “Nuages dans la main” (“Oblaci u ruci”, 1940), “Comme le sable” (“Kao pijesak”, 1946) te “La Paix des ruches” (“Mir košnica”, 1947). Ta prva faza njezine književne aktivnosti obilježena je problematiziranjem položaja žene i manjina u društvu te razmišljanja o ljubavi i samoći.
Nakon privremenog umirovljenja 1959. pisala je kratke priče, romane i autobiografske tekstove, osuđujući ravnodušnost prema siromašnima. U djelima “Sans alcool” (“Bez alkohola”, 1961) i “De mémoire et d’oubli” (“O sjećanju i zaboravu”, 1973) istraživala je unutarnji život svojih likova. U djelima “Le creux de la vague” (“Udolina vala”, 1967) i “Jette ton pain” (“Baci kruh svoj”, 1979) evocirala je svoje djetinjstvo, a posebno svoje književne početke.