Czesław Miłosz (1911-2004), poljski književnik. Od 1937. boravio u Varšavi; tijekom II. svjetskoga rata aktivan u kulturnom životu poljskoga pokreta otpora. Od 1945. u Krakovu; poljski diplomat u New Yorku i Washingtonu, od 1949. u Parizu. Nakon što se 1951. odbio vratiti u Poljsku, predavao (od 1960) poljsku i slavenske književnosti u SAD-u na Kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyju i na Harvardovu sveučilištu. Dobitnik je mnogih svjetskih književnih nagrada te Nobelove nagrade za književnost (1980). Njegovu su poeziju obilježili formalna uravnoteženost, čežnja za arkadijom i katastrofizam. U emigraciji je napisao “Zasužnjeni um” (“Zniewolony umysł”, 1953), esejističku anatomiju staljinizma; o genezi suvremene Poljske govori roman “Osvajanje vlasti” (“Zdobycie władzy”, 1955); o suvremenom pjesništvu “Pjesnički traktat” (“Traktat poetycki”, 1955). S vremenom se njegova poezija sve više okreće metafizičkim pitanjima: “Dnevno svjetlo” (“Światło dzienne”, 1953), “Kralj Popiel i druge pjesme” (“Król Popiel i inne wiersze”, 1962), “Začarani Gucio” (“Gucio zaczarowany”, 1965), “Gdje sunce izlazi i kuda zalazi” (“Gdzie wschodzi słońce i kędy zapada”, 1974), “Svjedočanstvo poezije” (“Świadectwo poezji”, 1983), “Udaljene okolice” (“Dalsze okolice”, 1991). Moralist i humanist, klasicist odgojen na tradiciji europske mistike (E. Swedenborg, W. Blake, F. M. Dostojevski) te poljske (A. Mickiewicz) i engleske (T. S. Eliot) poezije, ironičan komentator kontroverznih fenomena suvremenosti, bio je jedan od vodećih autoriteta poljske i europske književnosti druge polovice XX. stoljeća. Autor je i kanonskoga priručnika “Povijest poljske književnosti” (“The History of Polish Literature”, 1969). Prevodio Eliota, J. Miltona, W. Shakespearea i W. B. Yeatsa te mnogobrojne biblijske spise.

Prikazuje se jedan rezultat