Friedrich Nietzsche, njemački filozof (1844–1900) koji je svoju uglavnom aforističnu i nesustavno pisanu filozofiju razvijao često u suprotnosti s prijašnjim postavkama i u samo njemu svojstvenim proturječjima, postavši strastvenim kritičarom tada vladajućega morala i vjerovanja. Po njemu, “ovaj je život nemoralan”, on nije sladunjava pjesma o spasenju, nego bjesomučna borba u kojoj je “umro Bog” u smislu smrti kršćanske predodžbe o Bogu. Pobjeđuju jači, sposobniji, smjeliji. Volja za životom osnovni je kriterij, ali u prirodnom stanju ona je i volja za moći. Upravo u “volji za moći” Nietzsche je vidio temelj novoga čovjeka, koji u punom životu, a ne u nestajanju i zaboravu, zasniva život, što ga je Zaratustra propovijedao u liku nadčovjeka. Misao o vječnom vraćanju istoga jedna je od temeljnih i najesencijalnijih misli ne samo Zaratustre nego i svih zrelih Nietzscheovih djela. Ta misao o neizbježnom vraćanju nije neka “slobodna” umjetnička metafora, spoznajnoteorijska shema ili znanstveno-empirijska konstatacija, već je prije svega pokazatelj ontičke strukture svijeta i kozmičkoga poretka stvari.
Glavna djela: “Rođenje tragedije iz duha glazbe” (“Die Geburt der Tragödie aus dem Geiste der Musik”, 1872), “Tako je govorio Zaratustra” (“Also sprach Zarathustra”, I–IV, 1883–91), “S one strane dobra i zla” (“Jenseits von Gut und Böse”, 1886), “O genealogiji morala” (“Zur Genealogie der Moral”, 1887), “Ecce homo” (1889). Filozofski najsustavnije, premda nedovršeno djelo objavila je pred kraj Nietzscheova života njegova sestra pod naslovom “Volja za moći” (“Wille zur Macht”).

Prikazuje se jedan rezultat