George Bernard Shaw (1856-1950), irski dramatičar, glazbeni i kazališni kritičar te esejist, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1925. godine.
Poglede na dramu i kazalište sažeo je u studiji “Bit ibsenizma” (“The Quintessence of Ibsenism”, 1891), kojom je postavio estetičke i etičke temelje svojemu dramskom radu; poglede na glazbu izložio je u studiji “Savršeni wagnerijanac” (The “Perfect Wagnerite”, 1898).
Najznačajniji dio njegova književnog opusa obuhvaća više od 60 dramskih tekstova s opsežnim, deskriptivnim i narativnim didaskalijama. Duhovitim dijalozima i aforističkim replikama, kojima se koristio i izvan kazališta, paradoksalnim obratima u radnji i ponašanju likova, npr. pri razrješenju ljubavnoga trokuta (“Candida”, 1894) ili u naoko nepomirljivu sukobu između oca, bogatoga tvorničara oružja, i kćeri, pripadnice Vojske spasa (“Major Barbara”, 1905), psihološki je, sociološki i etički precizno gradio likove koje je nerijetko držao glasnogovornicima različitih svjetonazora i ideologija. Oblikovao ih je u skladu sa svojom podjelom ljudi na filistre, idealiste i realiste i u skladu s tezom o djelatnoj prisutnosti “životne sile” u pojedincu, društvu i prirodi (utemeljenoj na vitalističkoj filozofiji F. Nietzschea, H. Bergsona i dr.).
Djela: “Udovičke kuće” (ili “Kućevlasnici” – “Widowers’ Houses”, 1892), “Đavolov učenik” (“The Devil’s Disciple”, 1897), “Cezar i Kleopatra” – “Caesar and Cleopatra”, 1898; “Sveta Ivana” – “Saint Joan”, 1923).

Prikazuje se jedan rezultat