Gustaw Herling-Grudziński (Kielce, 1919 – Napulj, 2000), poljski je prozaist, esejist i novinar. Uz Gombrowicza i Miłosza najznačajnija je pojava poljske kulture u dijaspori.
Rođen je u obitelji asimiliranih Židova. Na Varšavskom sveučilištu počeo je studirati književnost, no zbog rata je nakon dvije godine morao odustati. U jesen 1939. godine zajedno s prijateljima stvorio je podzemnu organizaciju Poljska narodna slobodarska akcija. Godinu dana kasnije uhitio ga je NKVD pod optužbom da je špijun. Dvije godine proveo je u sovjetskom logoru, nakon štrajka glađu bio je oslobođen te se potom priključio armiji generala Andersa.
Nakon Drugog svjetskog rata postao je politički emigrant. Zajedno s Jerzyjem Giedroycem osnovao je časopis “Kultura”. Početkom 50-ih godina prošloga stoljeća radio je na Radiju Sloboda u Münchenu, a od 1955. živio je u Napulju.
Autor je metafizičkih priča i alegorija, često s elementima krimića, na liniji Poea i Hawthornea. Kao najvažnije njegove knjige kritika ističe zapise o sovjetskom logoru Drugi svijet (Inny świat, 1951, s predgovorom Bertranda Russella) i Dnevnik pisan noću (Dziennik pisany nocą, 1973, 1980, 1984, 1989. i 1993), koji je vodio više od dva desetljeća. Najdojmljivijom njegovom novelom smatra se Bijela noć ljubavi (Biała noc miłości, 1999).