Gyula Illyés (1902–1983), klasik mađarske književnosti XX. stoljeća.
Sudionik (1919) revolucionarnog pokreta Béle Kúna; bio je u emigraciji (do 1926) u Parizu, gdje je upoznao predstavnike avangarde, posebice nadrealiste. Nakon povratka surađivao s M. Babitsom, odnosno časopisom Nyugat. Plodan pisac u gotovo svim književnim vrstama, isprva društveno angažiran pa disident; začetnik tzv. pokreta narodnih pisaca.
Njegovu liriku obilježava suzdržana čuvstvenost, intelektualizam često potaknut osjećajem nacionalne pogibelji te, u kasnijim godinama, naglašeni intimizam. Zbirke: Teška zemlja (Nehéz föld, 1928), Redovi otave (Sarjurendek, 1930), Nove pjesme (Új versek, 1961), Moje čaše (Poharaim, 1967) i dr.
Kao socijalni revolucionar, osobito zaokupljen stradanjima mađarskoga seljaštva, istaknuo se sociografskim romanima s elementima autobiografije Narod pustara (Puszták népe, 1936) i Ručak u dvorcu (1962).
Društvenu zbilju kao odnos morala i vlasti izražava u dramama Dósza György (1956), Miljenik (Kegyenc, 1963) i dr.
Napisao je (1936) zapaženu biografiju o S. Petőfiju, pisao je eseje, priče za djecu; 1980. objavio je zbirku mađarskih pučkih priča.