Hjalmar Bergman (1883-1931), švedski prozaik i dramatičar, odrastao je u obitelji srednje klase, a živio je u Grčkoj, Italiji i Maloj Aziji.
U književnosti se javio neoromantičarskim romanom Savonarola (1909) i zbirkom priča Amourer (1910).
Počevši od burleskno-komičnog romana Oporuka Njegove Milosti (Hans nads testamente, 1910), niz djela smjestio je u maleni grad u središnjoj Švedskoj u kojem prati isprepletene odnose nekoliko obitelji. Riječ je o romanima Mi Bookari, Krokari i Rothari (Vi Bookar, Krokar och Rothar, 1912), Priče o Loewenu (Loewenhistorier, 1913), Komedije u Bergslagenu 1-3 (Komedier i Bergslagen, 1914-1916) i Majka u Sutri (Mor i Sutre, 1917).
Poraz, rezignacija i rasap svih vrijednosti dominiraju u Mrtvačevim memoarima (En döds memoarer, 1918). Godine 1919. objavio je svoj najpoznatiji roman Markurellovi iz Wadköpinga (Markurells i Wadköping) koji ga ustoličuje kao pisca neobičnog i svojeglavo drukčijeg od ostalih švedskih pisaca tog vremena. Simbolično prihvaćanje smrti okvir je i sljedeća dva romana: Gospodin von Hancken (Herr von Hancken, 1920) i Baka i gospod Bog (Farmor och Var Herre, 1921).
Bergman svoj stav prema umjetnosti konačno i eksplicitno objašnjava u svom posljednjem romanu Klaun Jac (Clownen Jac, 1930), fascinantnom i upečatljivom dokumentu o autorovu životu koji se danas ubraja u švedske klasike.
Autor je tzv. drama marioneta (Marionettspel, 1917) te Kockarnica (Spelhuset), Tkalac u Bagdadu (Vävaren i Bagdad) i Vrata (Porten) iz 1923. godine, u kojima slijedi Augusta Strindberga i približava se ekspresionističkom izrazu.