Karel Poláček, češki pisac i novinar, jedan od najpopularnijih i najznačajnijih književnika međuratne generacije, rodio se 1892. u istočnočeškom gradu Rychnovu nad Kněžnou u obitelji židovskoga trgovca mješovitom robom.Od 1922. surađuje s listom Lidové noviny, iznimno utjecajnom publikacijom koju su uređivala braća Josef i Karel Čapek i oko koje se formirao krug humanistički i demokratski orijentiranih novinara i pisaca.
Nakon zbirke humoreski Pripovijetke gospodina Kočkodana (Povídky pana Kočkodana) 1922. godine slijede zbirke pripovijedaka Djevojka lakoga morala i reporter (Lehká dívka a reportér, 1926), Pripovijetke izraelske vjere (Povídky izraelského vyznání, 1926) i Bez posla (Bez místa, 1928), prvi roman Kuća u predgrađu (Dům na předměstí, 1928), novela Kockari (Hráči, 1931), romani Muškarci u ofsajdu (Muži v offsidu, 1931) i Glavna rasprava (Hlavní přelíčení, 1932), parodijski Žurnalistički rječnik (Žurnalistický slovník, 1934) te ciklus romana inspiriran Poláčekovim rodnim Rychnovom koji čine Kotarski grad (Okresní město, 1936), Junaci kreću u borbu (Hrdinové táhnou do boje, 1936), Podzemni grad (Podzemní město, 1937) i Rasprodano (Vyprodáno, 1939).
Kada je u ožujku 1939. godine Češka okupirana i kad su uvedeni rasni zakoni, Poláček biva primoran napustiti novinarski rad. U vrijeme rata radio je za židovski Savjet starijih i popisivao knjižnice židovskih vjerskih općina. Godine 1941. izlazi mu roman Gostionica Kod kamenoga stola (Hostinec U Kamenného stolu), i to pod imenom prijatelja i slikara Vlastimila Rade, jer mu je kao Židovu bilo zabranjeno objavljivati. U ta teška vremena napisao je i svoje posljednje djelo Nas petorica (Bylo nás pět), koje izlazi tek 1946. godine.
Već 1943. transportiran je u geto Terezín, a 1944. u Auschwitz. Dugo se mislilo da logor nije preživio pa se kao datum njegove smrti u starijim biografijama navodi 19. listopada 1944. Kasnije je posvjedočeno da je premješten u logor Hindenburg, a odatle u logor Gleiwitz, gdje po svemu sudeći nije prošao selekciju.