Louis-Ferdinand Céline

Louis-Ferdinand Céline (pravo prezime Destouches) (1894. – 1961) francuski je romanopisac.
Teško je ranjen i odlikovan za hrabrost u I. svjetskom ratu. Godine 1920. upisuje Medicinski fakultet, a doktorsku titulu stječe 1924. disertacijom “Život i djelo Ignaza Philippa Semmelweisa” (“La Vie et l’Œuvre de Philippe Ignace Semmelweis”). Bavi se znanstvenim radom i otvara privatnu liječničku ordinaciju. Nakon nekog vremena napušta obitelj i zapošljava se kao liječnik u Ligi naroda. Mnogo putuje, boravi u Africi, istražuje radne uvjete u Fordovoj tvornici u Detroitu. U nihilističkome pikarskom romanu “Putovanje nakraj noći” (“Voyage au bout de la nuit”, 1932) grotesknim, sarkastičnim vizijama oslikava naličje rata i junaštva. U djelu “Smrt na kredit” (“Mort à crédit”, 1936) s još više pesimizma prepričava događaje iz mladosti.
Godine 1936. putuje u Sovjetski Savez, a zbog nezadovoljstva neuspjelim putovanjem i staljinističkim sustavom piše antikomunistički pamflet “Mea culpa”. U više pamfleta kao što je “Škola trupala” (“L’École des cadavres”, 1938) šovinistički i vulgarno napada mnogobrojne kolege i javne osobe, naročito Židove. Godine 1944. objavljuje roman “Guignol’s band”. Nakon sloma višijevske vlasti i bijega, zbog kolaboracionizma je zatvoren u Danskoj, potom pomilovan. Ti su događaji opisani s cinizmom i tipičnom mahnitošću u romanima “Bajka za neki drugi put” (“Féerie pour une autre fois”, 1952), “Od dvorca do dvorca” (“D’un château l’autre”, 1957) i “Sjever” (“Nord”, 1960).
Céline se u svojim djelima bavi temom ljudskoga samouništenja, kaotičnoga, bezbožnog svijeta u kojem je svaki trud uzaludan, no mizantropiju, bijes i očaj uvijek prate burleskne karikature, erupcija delirijskih metafora, prkosna spisateljska energija. Njegove turobne vizije, kao i poetsku pobunu protiv klasičnog izraza uporabom govornoga i šatrovačkog jezika te razbijanjem sintakse, kritika je tek posmrtno rehabilitirala.