Max Jacob (1876-1944), francuski pjesnik, romanopisac i slikar. Potomak pruskih Židova, rođen u Bretanji. Do 1897. školovao se u Parizu, no napustio je školu radi umjetničke karijere. Godine 1901. upoznao se s Picassom i postao njegov prvi prijatelj u Francuskoj, što će ostati zauvijek.
Tvrdio je da je 1909. imao viziju Krista zbog koje se preobratio na katoličanstvo, no stalno je bio polariziran između snažne pobožnosti i divlje boemštine. Godine 1921. povlači se u polumonaški život u Saint-Benoît-sur-Loire, zarađujući prodajom slika. Početkom 1944. uhitio ga je Gestapo, potom je premješten u internacijski kamp Drancy nedaleko od Pariza, gdje je preminuo prije planirane deportacije u Auschwitz. Pisao je pjesme u prozi i stihu, pripovijesti i novele, poetske romane, drame, književnokritičke eseje, umjetničku kritiku te eseje o duhovnim temama, a objavljena su i brojna izdanja njegove korespondencije. Među njegovim pjesničkim djelima ističe se zbirka pjesama u prozi Čaša za kocke (Le Cornet à dés, 1917) te lirska zbirka Središnji laboratorij (Le Laboratoire central, 1921). U romanu Sveti Matorel (Saint-Matorel, 1909) i u djelu Obrana licemjera (La Défense de Tartufe, 1919) opisuje svoja religijska iskustva, a u romanu Carska žrtva (Sacrifice impérial, 1929) iskazuje potrebu samoanalize. Njegov slikarski rad također svjedoči o vezi između simbolizma i nadrealizma, a za života je imao dvije izložbe u New Yorku – 1930. i 1938. godine.