Henry Nelson Goodman (1906-1998), vodeći predstavnik analitičke filozofije u SAD-u XX. stoljeća.

Doktorirao je 1941. na Harvardskome sveučilištu. Od 1929. do 1941. bio je upravitelj galerije Walter-Goodman u Bostonu, a po završetku II. svjetskog rata i svoga vojnog angažmana, do kraja je radnog vijeka predavao filozofiju na nekoliko američkih sveučilišta (1946-1977, zadnjih deset godina na Harvardu).

Goodmanove se teorije proučavaju širom svijeta. Za života je primio brojne počasti i nagrade. Od 1950-1952. bio je potpredsjednik Udruženja za simboličku logiku, a 1967. predsjednik Američkoga filozofskog udruženja. Bio je član američke i britanske akademije znanosti i umjetnosti; 1946/47. dodijeljena mu je Gugenheimova nagrada. Držao je predavanja na sveučilištima u Londonu, Harvardu, Oxfordu, Illinoisu, Stanfordu i Berkeleyu. Počasni doktorati sveučilišta Pennsylvania, Adelphi, Nancy i tehničkoga sveučilišta u Berlinu.

Goodmanovi su interesi nadilazili okvire filozofije. Središnju ulogu u njegovu životu i djelu odigrala je umjetnost. Između ostaloga, pri Harvardu je utemeljio i vodio program interdisciplinarna istraživanja na temu estetskoga obrazovanja. Osmislio je tri zapažena performancea i aktivno u njima sudjelovao.  Od studentskih je dana bio strastveni kolekcionar umjetničkih djela, a svojoj je supruzi, umjetnici Katharine Sturgess predano pomagao u građenju karijere. Povrh toga, bio je vrlo aktivan član Svjetskoga društva za zaštitu životinja.

Najvažnija su mu djela: A Study of Qualities, 1941; The Structure of Appearance, 1951; Fact, Fiction, and Forecast, 1955; Languages of Art, 1968; Problems and Projects, 1972; Ways of Worldmaking, 1978; Of Mind and Other Matters, 1984; Reconceptions in Philosophy and Other Arts and Sciences, 1988 (s Catherine Elgin); L’Art en théorie et en action, 1996.

Pored toga, objavio je mnogo članaka u znanstvenim časopisima.