SACHA GUITRY (1885-1957), sin poznatoga francuskoga glumca Luciena Guitrya, rođen je u Sankt Peterburgu, a ime je dobio prema krsnom kumu, caru Aleksandru III, koji se divio glumačkom talentu njegova oca. Kao iznimno loš učenik jedanaest je puta izbačen iz pariških gimnazija i s osamnaest godina odustao je od škole nakon što je deset puta ponavljao isti razred. Premda ga je pratio glas ženomrsca, ženio se pet puta, i to isključivo glumicama koje su igrale u njegovim komadima i filmovima, a prvu je preoteo vlastitom ocu.
Počevši glumiti i pisati svoja prva djela na početku dvadesetoga stoljeća, dugo je slovio kao minorni autor, poznatiji po skandaloznom životu nego po kvaliteti svoga rada. Već od prvih predstava, među kojima se ističu Nono (1905), Noćni čuvar (Le Veilleur de nuit, 1911), Sanjajmo (Faisons un rêve, 1916), publika ga je prihvatila i odazvala se čudesnim improvizacijama dramatičara koji je i sam glumio. Premda poznatiji kao komediograf, obrađivao je i ozbiljne životne teme kao u drami Glumac (Le Comédien, 1921) nadahnutoj životom vlastita oca.
U razdoblju između dva rata Guitry je kao glumac, pisac i redatelj apsolutno dominirao zabavljačkim kazalištem. No veoma plodnog autora 124 kazališna komada i 36 filmova nastalih od 1902. do 1957. kritika nije odviše ni voljela ni cijenila. Pa ipak, u očima osobito mlađih kolega, Guitry nije samo kralj bulevarskoga kazališta i filmske komedije bez umjetničkih dometa i ambicija, nego umjetnik posebna stila kojeg je, primjerice, Orson Welles, koji je glumio u dva Guitryeva filma, smatrao svojim velikim učiteljem. I predstavnici “novoga vala”, osobito François Truffaut, divili su mu se zbog komplementarnosti njegovih umjetničkih aktivnosti. Velikan pak francuskoga teatra i filma Francis Huster 2005. je pristupio kazališnoj adaptaciji jedinoga Guitryeva romana, Sjećanja jednoga varalice (Mémoires d’un tricheur, 1935), kako bi odao počast kazališnoj ikoni koju stavlja uz bok Molièreu, Shakespeareu i Beaumarchaisu.