Stanisław Ignacy Witkiewicz, pseudonimom Witkacy (1885-1939), znameniti je poljski dramatičar, romanopisac, filozof, slikar i fotograf. Njegova dramska djela, nastala pretežito dvadesetih godina 20. stoljeća, prevedena su do danas na tridesetak jezika i doživjela su premijere na više od 300 kazališnih scena na svim kontinentima. Riječ o klasiku, jednom od najcjenjenijih poljskih pisaca 20. stoljeća. No uz nesumnjivo snažnu reputaciju predšasnika egzistencijalističke drame i teatra apsurda, Witkacyjevo je djelo zapravo receptivno mnogo bogatije i potentnije, te je u novije vrijeme u njemu otkrivena još jedna važna dimenzija – ona koja je u njemu prepoznala postmodernističkog autora par exellence.

Uz brojne filozofske, estetičke, kulturološke i publicističke tekstove, Witkiewicz je također autor iznimno zanimljivih romana kao što su 622 Bungova pada ili demonska žena (622 Upadki Bunga czyli Kobieta demoniczna, napIsan 1910-1922, objavljen tek 1981), Rastanak s jeseni (Pożegnanie jesieni, 1927), Nezasitnost (Nienasycenie, 1930) te nedovršeni Jedini izlaz (Jedyne wyjście, 1932). U tom nizu posebnu pozornost zaslužuje Nezasitnost – roman koji se često smatra njegovim najuspjelijim djelom i sintezom ukupnog stvaralaštva.

Iz Witkacyjeva književnog opusa u Hrvatskoj je do sada objavljen samo izbor drama (Izbor iz djela, Cekade, Zagreb, 1985), koji je sadržavao šest tekstova (Žohari, U maloj kuriji, Opatica i luđak, Poludjela lokomotiva, Vodena koka i Šusteri), a kojima valja pridodati i kasnije objavljenu Majku (Kazalište, 2014, br. 59/60).