Stefan Zweig (Beč, 1881. – Petrópolis kraj Rio de Janeira, 1942) austrijski je književnik, odrastao u otvorenoj i kozmopolitskoj obitelji imućnih austrijskih Židova. U Berlinu i Beču je studirao germanistiku, romanistiku i filozofiju.
Istaknuvši se rano kao prevoditelj Verlainea, Baudelairea i posebno Verhaerena, objavio je 1901. godine svoje prve pjesme pod naslovom “Srebrne strune”. Pjesme je pisao pod utjecajem Rilkea, za što je dobio nagradu za poeziju Bauernfeld, tada jednu od najvažnijih nagrada u Austriji. Nakon preseljenja u Berlin počinje pisati drame i romane, koji će zapravo dominirati njegovim književnim opusom. Živio je u Parizu, Rimu, Firenci, Indiji, Moskvi, Riu de Janeiru, Buenos Airesu i dr. Tijekom Prvog svjetskog rata istakao se kao pacifist i internacionalist, a postratna atmosfera ga je užasavala. Veliku popularnost stekao je tijekom 1920-ih i 1930-ih, kada je bio jedan od najčitanijih svjetskih pisaca i najprevođenijih književnika njemačkog govornog područja sve do Drugog svjetskog rata. Postao je poznat zahvaljujući novelama pisanim pod utjecajem teorije psihoanalize, u kojima je prikazao duševna stanja suvremenoga čovjeka (zbirke „Amok“, 1922; „Stranputice osjećaja“ – „Verwirrung der Gefühle“, 1927). Drugi dio njegova stvaralaštva predstavljaju književne obrade povijesnih tema u esejima, romansiranim biografijama i biografskim skicama u kojima daje novo viđenje povijesne uloge pojedinca i općih humanističkih vrijednosti: „Tri majstora“ („Drei Meister“) „Zvjezdani sati čovječanstva“ („Sternstunden der Menschheit“, 1927) „Maria Stuart“ (1935.), „Magellan“ (1938.), „Trijumf i tragika Erazma Roterdamskoga“ („Triumph und Tragik des Erasmus von Rotterdam“, 1934) i dr.

Približavanjem Drugog svjetskog rata odlazi najprije u London, a zatim u Južnu Ameriku, gdje 1942. izvršava samoubojstvo trovanjem. Njegova sjećanja objavljena su postumno pod naslovom „Jučerašnji svijet“ („Die Welt von Gestern: Erinnerungen eines Europäers“) 1944. godine.