Opis
Kritičko propitivanje emancipacijskih mogućnosti političkog subjektiviranja čovjeka kao citoyena temeljna je kušnja moderne političke teorije. I temeljni doseg republikanske teorije, napose u obliku u kojem ju je izložio njezin vodeći mislilac J.-J. Rousseau.
Rekonstrukcijsko istraživanje i vrednovanje Rousseauove teorije općenite volje, oslanjajući se u pogledu čitanja velikih mislilaca prošlosti na pouke J. Habermasa i L. Straussa, kritički tumači glavne Rousseauove tekstove, posebice Društveni ugovor. Pritom izbjegava hermeneutičke stupice da tekst koji tumači uvaži tel quel, s jedne, ali i da bude pametnije od samog autora, s druge strane. Mogućnosti političkoga karakterizira tip teorijskog pristupa koji se naziva genealogijom političkih pojmova. Na primjeru općenite volje, koja kao metafizička ideja izvorno pripada teologijskom diskursu, ispituje se logika sekularizacije toga ključnoga političkog pojma u povijesnoj sekvenci od Malebranchea, preko Baylea, Montesquieua i Diderota do Rousseaua. Do Rousseauove političke teorije općenite volje. Pokazuje se da i sam Rousseau samo djelomično uspijeva, na proturječan način, izaći iz zamki sekularizacijske logike, na temelju uvida u procesualnost razlikovanja i izjednačavanja općenite volje i volje svih. Epohalno osamostaljenje političkoga Rousseau nastoji osigurati emancipacijskom dinamikom departikularizacije i poopćavanja volje svih građana u zakonodavnom procesu iskazivanja i razvijanja njihove intersubjektivne kolektivne autonomije.

