Opis
Pojava Clarice Lispector (1920-1977) na brazilskoj književnoj sceni 40-ih godina 20. stoljeća bila je velika novost za kritičare i čitatelje. S jedne strane mistificirana, a s druge odbacivana, tijekom trideset godina svojega književnog stvaralaštva opirala se svim pokušajima svrstavanja i definiranja.
U trinaest priča zbirke Obiteljske veze (Laços de família, 1960) Clarice Lispector svjedoči o svojoj nemirnoj osobnosti koja opsesivno proučava sebe i druge, otkrivajući pod maskom svakodnevice svijet neizrecive žudnje i fantazije. Nije joj važna karakterizacija likova ni radnja, nju zanima unutarnji život likova, metafizički razlog njihova postojanja. Tehnika struje svijesti, kojom se rado služi, izravno izražava duhovna stanja njezinih likova u kojima izranja ono nesvjesno, ostavljajući dojam gubitka logičnog slijeda ili smisla. Zbog svega toga kritika ju je često uspoređivala s Virginiom Woolf i s Joyceom, pa i s Kafkom.
Gotovo svi njezini likovi, uglavnom ženski, uvijek su slabi, nezaštićeni, učahureni su u svojoj rutini, bez osobnosti, izgubljeni u anonimnosti velikih gradova. Pripovijedanje se odvija polako, likovi postupno izranjaju na površinu, kao izdvojeni iz sredine, i na taj način pred nama se ocrtava pravo stanje modernog čovjeka – osamljenost. Rutina se na izvjestan način pokazuje kao utočište, kao bijeg od pravih odgovornosti, međutim autoričini likovi trpe u okovima takve učmale stvarnosti, pa također iz nje nastoje pobjeći – uglavnom u sanjarenje. No ni bijeg u san im ne pomaže, jer uglavnom svi dožive svoj trenutak spoznaje koja uzdrma njihov život. Oni načas sagledaju krhkost svojeg života, te postanu svjesni njegove besmislenosti. Međutim nakon toga uglavnom se vraćaju starom životu, nastavljaju živjeti iza rešetaka rutine i nesvjesnoga, a veze koje uspostavljaju, i koje u ovoj zbirci ujedinjuju sve priče, otkrivaju se kao prividne, nadasve ironizirane.
