Opis
Vršnjaci smo, ja i neovisna Hrvatska, dijele nas dvadeset četiri duga dana i kratke lipanjske noći, zato prvo burno desetljeće njezinog postojanja mogu rekonstruirati samo na temelju tuđih sjećanja i priča. (…) Zadnjih deset godina promatram Hrvatsku vlastitim očima. Tijekom našeg zajedničkog života jednom se preda mnom otkrivala polagano, drugi put u naglim iluminacijama, obično preko sitnica: pjesme koja bi mi ušla u uho, primitivnih viceva, tona knjiga i nekoliko filmova, slučajnih susreta. Mijenjala se, odrastala, jačala u svojoj ulozi dvadesetogodišnjakinje, mlade odrasle države. Ta potonja dekada obilježena je silinom uspjeha: oporavak nakon financijske krize, novi turistički rekordi, viceprvaci svijeta u nogometu, a prije svega ulazak u Europsku uniju. (…)
Budući da je tako dobro – pitat će netko – zašto nam je toliko loše? Zašto nijedan od političara nema viziju budućnosti zemlje drukčiju od tradicionalne podjele obveza na tom europskom balu na kojem je Hrvate dopala uloga konobara? Odakle apokaliptičke slike iseljenih gradova i gradića, mrtve provincije, kuća bez krovova i ljudi s prazninom u očima? Posljednji popis stanovništva razotkrio je poraznu istinu: u Hrvatskoj više ne živi četiri i pol milijuna ljudi, kako se donedavno mislilo, nego tek tri cijelih osam milijuna – gdje je dakle nestalo tih sedamsto tisuća ljudi? (…) Kako to da je u Hrvatskoj i dalje najlakše diskreditirati političara nazivajući ga Srbinom, a da se laži o ustaškim logorima nekažnjeno ponavljaju u nekim medijima i crkvama? (…)
Znam da nisam odviše blagonaklona spram Hrvatske te da čak i u najvećoj bačvici meda uvijek nađem žličicu smole: umjesto da se oduševljavam ljepotama prirode i palimpsestom civilizacije, prigovaram, istražujem, izvlačim povijesne ljage. (…) A kad me obuzme čežnja tijekom dugih krakovskih mjeseci, zazivam fjaku kao kakvu čaroliju jer, premda je to stanje duha svojstveno Dalmaciji, vjerujem da je svatko tko ju je jednom iskusio uvijek nosi u sebi. Dovoljno je osjetiti makar slabašan tračak sunca koji oplahuje lice, zauzeti malko udobniji položaj nego inače i zamisliti kako valovi Jadrana zapljuskuju obalu. A potom se rasplinuti u ništavilu i tijekom te tri minute više se nikad ne vratiti.
