Bogdan-Igor Antonyč, jedan od najvećih ukrajinskih pjesnika, rodio se 5. listopada 1909. u selu Nowica u današnjoj Poljskoj. Umro je 6. srpnja 1937. u Lavovu u današnjoj Ukrajini u svojoj 28-oj godini. Studij polonistike i slavistike završio je na sveučilištu u Lavovu.
Bio je izvrstan poznavatelj poljskoga jezika i književnosti, školovan u poljskoj kulturnoj tradiciji. Unatoč toj činjenici njegov je izbor u književnom stvaranju bio i ostao materinski ukrajinski, na kojemu je pisao i na koji je prevodio. Postavši jednim od vođa kulturnih zbivanja i pokretača političkih previranja u Lavovu, nije se priklonio ni jednoj struji koja je ignorirala ili negirala autohtono ukrajinstvo njegova kulturno, nacionalno i religijski šarolikoga zavičaja. Taj mu je izbor donio službenu zabranu koja je trajala sve do 60-ih godina, od kada njegovo pjesništvo počinje značajno utjecati na suvremenu ukrajinsku poetiku.
Od dvadeset i osam godina Antonyčeva života tek se sedam ili osam posljednjih odnosi na stvaralačko-javni angažman. Najzaokruženiji i najvažniji dio Antonyčeva stvaralačkoga opusa čini lirika. Za života su mu objavljene tri zbirke (Pozdrav života – Pryvitannja žyttja, 1931; Tri prstena – Try persteni, 1934; Knjiga Lava – Knyga Leva, 1936), a neposredno nakon smrti još dvije, koje su već za Antonyčeva života u dobroj mjeri bile spremne za objavljivanje (Zeleno evanđelje – Zelena jevangelija, 1938; Rotacije – Rotaciji, 1938). Poslije je kao zasebna cjelina izašla (unutar Izabranih djela – Zibrany tvory, New York, 1967) i zbirka Velika harmonija (Velyka garmonija). Sveukupno dakle šest pjesničkih zbirki i mnoštvo pjesama koje su za Antonyčeva života bile objavljene po časopisima, tj. izvan spomenutih zbirki.