Opis

Dramski zbornik Nagrada Marin Držić. Hrvatska drama 2017. sadrži četiri dramska djela nagrađena na natječaju Ministarstva kulture Republike Hrvatske “Marin Držić” za 2017. godinu.
Prvonagrađena drama Une Vizek “Ja od jutra nisam stao” duhovito se poigrava s rodnim i spolnim ulogama te prije svega klišejima vezanima uz njih. Likovi bezimenih muškaraca, svedenih na brojke, koji nastupaju gotovo kao zborski korpus, preuzimaju uloge majki, žena, radnica, pri čemu autorica nepretencioznim načinom gradi dinamičnu dramu neočekivanog obrata na kraju, nudeći ujedno pomaknutu kazališnu repliku na aktualnu rodnu problematiku.
Drugonagrađena drama Vedrane Vrhovnik “Snijeg” tekst je intimnih ispovijesti raspadajućih obitelji u čijem je fokusu tema (ne)ostvarenja vlastitog potomstva. Autorica istinske životne drame kroz koju se prelamaju i brojne društvene nedoumice, nedorečenosti i strepnje vezane uz Obiteljski zakon konfrontira s poetskim dijelovima definiranima metaforičkim prostorom snijega kao mjestom čišćenja, nade, čežnje i spoznaje. Kroz igru razotkrivanja prešućivanih, uvijek bolnih istina i nemogućnosti realizacija vlastitih želja u kojima su izgubljeni njezini protagonisti, Snijeg donosi čitavu paletu slojevitih dramskih karaktera i dobro riješenih dramskih situacija.
U trećenagrađenoj drami Elvisa Bošnjaka “Usidrene” osama kao otočka sudbina usidrila je živote generacija, prije svega žena osuđenih na vječna čekanja muškaraca koji napuštaju škoje odlazeći na more, u pečalbu, a vraćaju se provesti na njima tek svoje zadnje dane, upravo poput starog “Amerikana” Antonia koji je davno dogovorno oženio mladu djevojku i ostavio je s djecom. Smještajući ih, prije svega dijalektalnim govorom, u jedan srednjodalmatinski, no istovremeno i bilo koji otok, Usidrene donose čitav dijapazon različitih, kompleksnih odnosa, snažno portretirane likove, posebice ženske, među kojima se izdvaja glavni lik Jakovice, koju je život u maloj patrijarhalnoj sredini ogrubio i osušio od svake emocije.
Također trećenagrađena, drama “Olympia stadion” (trilogija) Dine Pešuta problematizira nasilje u različitim oblicima. U prvom dijelu, elegičnim Erinijama, djevojčicama očaja, svjedoci smo oblicima suvremenog nasilja, od cyberbullyinga do seksualnog zlostavljanja među mladima, koji u svome potresnome, no isto tako prkosnom svjedočanstvu donose svojevrsni generacijski proglas. Drugi dio Pitija, diktatura očaja grozničav je, ekstatičan krik, neprekidna paljba replika upućenih s bjesomučnog, apokaliptičnog berlinskog partija vođenog razularenom psovačicom Pitijom koja u svom konačnom obračunu sa starim kontinentom ne donosi nimalo svijetla proročanstva. U završnom dijelu, autoreferencijalnom Xoxo, očaj autor se razračunava sa samim sobom, svojim likovima i sredinom u kojoj pokušava bezuspješno preživjeti od svoga rada, i to kroz 43 gusto pisana ironična monološka odjeljka.