Opis

Impresivna disertacija politologa Daga Strpića o Marxu (dovršena i obranjena u proljeće 1991) iznimno je upečatljivo teorijsko finale cijele jedne epohe razvoja našeg društva općenito i hrvatske politologije posebice. Ta velika studija ne može se svesti na sintezu prethodnih, ma koliko značajnih, interpretacija Marxove Kritike. Naime Marxovo se mišljenje ne može primjereno dokučiti i vrednovati (samo) iz ma kako suptilne usporedbe s Hegelovom apsolutnom znanošću i filozofijom prava. To je bitno nedostatno, filozofijsko tumačenje Marxove Kritike (baš kao što je “filozofijsko”, premda deklarativno protufilozofijsko i Althusserovo i njegove škole). Marxova se teorijska pozicija, kao u samorazumijevanju i izvedbi kritika političke ekonomije, može razabrati samo kao grandiozni pokušaj znanstvene kritike/osporavanja i prevladavanja klasične britanske političke teorije i političke ekonomije, od Hobbesa, kao utemeljitelja te misaone tradicije, preko Smitha, kao njezina vrhunca, do Ricarda, kao njezina posljednjeg velikog predstavnika. Pritom je cijelo istraživanje valjalo sagledati u svjetlu ukupnog modernoga i suvremenog razvoja političke znanosti i političke ekonomije, kako “marksističke” tako i “građanske”.
Nije teško razabrati, već iz tih šturih naznaka, ambicioznost i karakter takvog fundamentalnog teorijskog istraživanja o Marxovoj epohalnoj kritičkoj analizi “anatomije građanskog društva”: prvo, preći cijelim Marxovim famoznim “strmim putovima”, od početka do kraja, od Ekonomsko-filozofskih rukopisa (1844) sve do Kapitala (1867/1872/1875). Zatim se unutar toga fokusirati na Marxovo čitanje klasične britanske političke teorije i političke ekonomije. Treće, pomno razmotriti Hegelovu recepciju te iste tradicije, od jenskih spisa do Filozofije prava. Četvrto, istražiti cijelu tu klasičnu teoriju i mimo Marxa i Hegela, te naposljetku ponovno kritički proučiti i vrednovati Marxovu pretenziju da bude kritička sinteza te klasične tradicije.
iz pogovora Dragutina Lalovića