Opis

U knjizi se prati geneza jednoga od ključnih pojmova suvremene teorije, performativa, koji je prošao kroz bogatu interdisciplinarnu raspravu te doživio primjenu i provjeru u vrlo različitim znanstvenim disciplinama kao što su filozofija, sociologija, lingvistika, teorija književnosti, psihoanaliza, feministička i postkolonijalna teorija, kulturalni studiji itd. Autorica po prvi put u našoj sredini poduzima sustavnu obradu toga složenog problema uvodeći ga na pregledan način u domaću znanstvenu raspravu. U središtu su njezina interesa konzekvencije koje je premještanje naglaska na performativnost narativnog iskaza imalo za teoriju pripovijedanja pokrećući pitanje njezine etičko-političke odgovornosti. /iz recenzije Vladimira Bitija/ U studiji se pojam pripovijedanja, kao žanrovska podloga pripovjedne proze, ali i povijesti, prelama kroz analizu subjekta i subjektivnosti kao izvedbenih kategorija. S obzirom na izrazit interes za povijesnu naraciju u recentnoj i ne samo recentnoj hrvatskoj književnosti, takav se analitički pristup pokazuje kao nužnost, želimo li proizvoditi kompetentnu nacionalnu povijest književnosti – posebno stoga što takav pristup problematici pripovijedanja trasira i zahtijeva analizu konstrukcije svakoga, pa tako i nacionalnoga identiteta. /iz recenzije Tatjane Jukić/