Opis
Zbornik Poetika renesansne kulture: novi historizam priređivača Davida Šporera donosi reprezentativne radove predstavnika dijela novije generacije angloameričkih povjesničara književnosti (prije svega pripadnika novoga historizma i kulturalnoga materijalizma kao što su S. Greenblatt, J. Dollimore, L. A. Montrose, S. Orgel i A. Sinfield) koji su tumačenjem renesansnih dramskih tekstova u kazališnom, književnom i kulturalnom kontekstu uvelike izmijenili sliku tradicionalne domene proučavanja engleske renesansne književnosti. Uvršteni eseji, osim što pokrivaju ključne metodološke probleme u definiranju novog historizma i kulturalnog materijalizma, situiraju englesko renesansno kazalište u širi povijesni okvir i ilustriraju novohistorističko širenje perspektive u proučavanju renesansnih drama unošenjem i preuzimanjem modela iz “povijesti svakodnevice”, antropologije, sociologije itd. Najveća je zasluga kulturnoga materijalizma i novoga historizma, naime, u tome što su znatno proširili polje književno-povijesnih istraživanja uključivanjem i ravnopravnim tretiranjem fikcionalnih i nefikcionalnih tekstova, što su pojam konteksta unutar kojega pojedini književni tekstovi dobivaju svoje značenje i svoj smisao proširili na političke, pravničke, vjerske, medicinske, dnevničke, memoarske, znanstvene, obredne i druge tekstove.
Boris Senker
Prvenstvena je značajka novohistorističke teorijsko-interpretativne škole njena interdisciplinarna orijentacija – o kojoj i ovaj zbornik zorno svjedoči, prije svega uvrštenjem kanonskoga teksta Stephena Greenblatta pod naslovom “Prema poetici kulture” – s obzirom da znanja koja spreže obuhvaćaju široki raspon od povijesti preko filozofije (poglavito M. Foucaulta i J. Derridaa) do antropologije (osobito “gustog opisa” C. Geertza). Zbog toga novohistoristička metodologija s lakoćom, kako se pokazalo, preskače opsege pojedinih nacionalnih kultura ili povijesnih razdoblja, provokativno osporavajući jasnu granicu između teksta i konteksta kulture, ističući naime ono što novi historizam naziva “retrofleksijom” – interpenetracijom raznolikih (političkih, klerikalnih, medicinskih i inih) diskurza nekoga vremena, koja je u načelu svojstvena svim, ne samo renesansnim “kulturnim poetikama”. Posebna je vrijednost zbornika što kao ogledni primjer interpretativnih učinaka ovoga pristupa nudi dva glasovita tumačenja Shakespeareova Othella: upravo je naime zasluga novoga historizma i kulturnog materijalizma interes za problematiku identiteta, rasnog, spolnog, nacionalnog ili klasnog. Riječ je o sferi “historiziranja” i “politiziranja” Shakespearea koja je tradicionalnim izučavanjima uglavnom bila strana, jer je predstavljala prijetnju humanističkim, dakle univerzalističkim obzorima kulture koju je Shakespeare uvriježeno utjelovljivao.
Lada Čale Feldman
