Opis
Protagonist i neimenovani pripovjedač romana Mladež bez Boga (1937) Ödöna von Horvátha gimnazijski je učitelj povijesti i zemljopisa sa sigurnim poslom i mirovinom koja ga čeka. No kad prekori jednog bahatog učenika, sina vlasnika koncerna, zbog njegova rasističkog komentara da su “svi crnci prefrigani, kukavički i lijeni!” (koji je tih dana propagandistički odzvanjao na moćnom radiju), zbog pouke “pa i crnci su ljudi” biva optužen za “sabotažu domovine” i njegovi se četrnaestogodišnji učenici pobune tražeći da im više ne predaje. Dramski napet roman nastavlja se odlaskom razreda na logorovanje u netaknutu prirodu, koje je podrazumijevalo predvojničku obuku, a zapravo je bilo u funkciji moralnog odgoja mladeži za rat. Ondje će se dogoditi ubojstvo jednog učenika i učitelj će se morati suočiti sa svojom ulogom u svemu. Uslijedit će senzacionalistički praćen sudski proces, s detektivskom rekonstrukcijom počinjenog umorstva i raskrinkavanjem pravog ubojice. Roman presijeca moralno stanje nacionalsocijalističkom ideologijom zatrovanog društva u kojem je mladež bezbožna jer odrasta a da ne shvaća što je pravednost i nema hrabrosti za istinu. Vjeruje u laži što pišu na transparentima, prepisuje ono što radio samelje, živi u raju gluposti, a ideal joj je prezir. Roman je Von Horváth napisao u egzilu, bježeći od nacista, a po nalogu je Gestapa 1938. bio stavljen na Popis štetnih i nepoželjnih književnih djela.
Pročitaj početak knjige
Ružica Aščić je za 24 sata pisala o knjizi Mladež bez Boga.
“Mladež bez Boga” čita se kao detektivski roman, ali i vrlo izravna kritika društva, medija, malograđanštine, zlobne i isprazne mladeži, kao i malog čovjeka koji promatra i radi nešto svoje dok se događaju velike, povijesne stvari. Promišljanje ponašanja čovjeka pod totalitarnim režimom, utjecaj masovnih medija na društvo, tupost kolektiva, zloća individue, kao i oportunizam srednje klase i sitne buržoazije, spadaju u tematsko-motivske odrednice njegova opusa. Učitelja u romanu mrze njegovi učenici, 14-godišnjaci, jer se usudio ustvrditi da su i crnci ljudi. Takva mladež se, takvom mržnjom, priprema za rat. A upravo takva je i podobna za rat, štoviše potrebna, i ne smije je se dirati. Izjava da crnac nije čovjek u 2019. može zvučati nerealno i potpuno suludo, no onima koji su se drvljem i kamenjem bacali po migrantima nije tako daleko od istine. Na lokalnoj sceni, zapravo, i ne nedostaje takve mladeži, udaljene od bilo kakve rasne i etničke raznolikosti, no i dalje spremne na osudu svega različitog što se na nekoliko sati ili dana nađe u njezinoj blizini. Učitelj je tu više kao letargična moralna vertikala, protiv dječaka se bori tek unutarnjim monolozima i povremenim unutarnjim dijalozima s bogom, u kojeg zapravo i ne vjeruje. Ono čega se plaši gubitak je učiteljske pozicije. A to je i dilema svakoga građanina suočenog s nepravdom: hoće li progovoriti i potaknuti svoj osobni krah ili će šutjeti i ići kamo i drugi idu. Pristojan, običan građanin uvijek šuti. Oni koji govore mogu se smatrati tvorničkom pogreškom, hrabrim ludama. “Muškarci su poludjeli, a onima koji nisu poludjeli fali hrabrosti da podivljale luđake strpaju u luđačke košulje”, piše Horváth.
Čitav tekst dostupan je na poveznici.
