Opis

Kad bi europska kultura iščeznula, ipak bi nešto od nje uspjelo preživjeti: model koji je ponudila povijesnom svijetu. On bi se iznova pojavio kao samosvijest bilo koje druge potpune kulture – u slučaju da još bude neke takve – važan je citat iz knjige O dostojanstvu Europe, posljednje knjige velikoga rumunjskog filozofa i esejista Constantina Noice (1909. – 1987), koja sadrži devetnaest eseja u kojima autor, kloneći se bilo kakve lamentacije nad sudbinom Europe, iscrpno objašnjava nedaće što ih je Europa pretrpjela u posljednje dvije tisuće godina i iznosi prijedloge kako bi se to iskustvo moglo iskoristiti radi uspostave modela koji će biti primjenjiv na cijeli svijet.

Iz pogovora prevodioca Gorana Čolakhodžića:

Prije svega, Noici se nikako ne može poreći erudicija, široka obaviještenost, čitateljsko iskustvo i dubinski uvidi u materiju koja mu je bila najdraža i kojom se cijeli život bavio: filozofiju Zapada, a pogotovo misao njemačkog idealizma. Tako nas Noica eksplicitno i implicitno poziva na iščitavanje brojnih klasika, od predsokratovaca i Aristotela preko Leonarda da Vincija i Montaignea do Goethea i Jacoba Burckhardta, ali nam svraća pozornost i na neke tada još živuće znanstvenike. Iako je u Rumunjskoj bio izoliran od ostatka svjetske znanstvene zajednice – tim više što je dugo bio pritvoren, zatvoren i zatim pod budnim nadzorom – Noica je ipak i suvremen, primjerice time što u razmatranju razvoja (ili mijene) europske kulture preuzima formalistički model morfologije kulture jer, kao što sam kaže, “europski model u našem vijeku uživa u svojim formalizmima”. Takva nam se podjela, prema kojoj svaka etapa razvoja europskog kulturnog modela ima svoju “hipostazu” (lik, stanje) u nekoj od gramatički shvaćenih vrsta riječi (imenica, pridjev, prilog itd.), može lako učiniti jednako proizvoljnom i nategnutom kao i Spenglerove “morfologije” nadahnute prirodnim znanostima i geografijom koje Noica u knjizi napada – pa čak i više od njih. Ipak, takvo gledanje na povijest otvara nove mogućnosti tumačenja, a u svakom slučaju povijest kao društveni fenomen podvrgava društveno-humanističkom povećalu, čime se izbjegava rizik nezgrapnog tretmana problematike koji uvijek postoji kad se na društvene fenomene primijene metode prirodnih znanosti i njima spoznati mehanizmi.

Pročitaj početak knjige